Jablaničanka Sadija Klepo već decenijama živi i djeluje u Minhenu, ali veza s rodnim gradom, kako kaže, nikada nije nestala.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Humanitarni rad vodio ju je kroz Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Tursku i druga područja pogođena ratovima i izbjegličkim krizama, dok je kroz svoj dugogodišnji angažman u Njemačkoj postala jedna od osoba koje povezuju ljude i kulture Balkana s njemačkim društvom.
Posebno mjesto u toj priči zauzimaju Dani Balkana u Minhenu. Manifestacija je pokrenuta 2007. godine na inicijativu i pod vodstvom Sadije Klepo, a 2026. obilježila je svoje 20. izdanje i dvije decenije postojanja.
Za JablanicaLive Klepo govori o životnim vrijednostima koje su joj ostale najvažnije, ljudskim sudbinama koje nikada nije zaboravila, odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine, stanju u zemlji, ali i velikom potencijalu koji, prema njenom mišljenju, Jablanica još uvijek nije dovoljno iskoristila.
„Najdraže mi je što sam ostala normalna žena, onaj obični naš čovjek“
Na pitanje šta, nakon svega što je prošla i ostvarila, smatra svojom najvećom životnom pobjedom, Sadija Klepo ne izdvaja funkcije niti priznanja.
„Meni je najdraže što sam ostala normalna žena, onaj obični naš čovjek. Mnoge ljude definiše njihova funkcija, njihove nagrade i pozicije, njihove političke, familijarne i druge veze“, kaže Klepo.
Smatra da je u vremenu u kojem ljudi ponekad izgube sebe čim dobiju vlast, priznanje ili društveni status upravo ostati običan čovjek jedna od najvećih pobjeda.
Za nju su važnije uloge koje proizlaze iz svakodnevnog života i odnosa prema drugima – biti majka, nena, sestra, komšinica i prijatelj.
„Pozicije i nagrade dođu i prođu, ali karakter, čist obraz i toplina koju ostavljate među svojim ljudima ostaju zauvijek“, poručuje.
Susreti koje nije moguće zaboraviti
Izdvojiti samo jedan trenutak iz decenija humanitarnog rada za nju je gotovo nemoguće.
Tokom rata i nakon njega susretala se s ljudima i sudbinama širom Bosne i Hercegovine, Kosova, Balkana i drugih kriznih područja. Kaže da su to situacije u kojima se historija više ne čita iz knjiga, nego se vidi u očima ljudi koji nose njen teret.
Posebno pamti august 1995. godine i susret s učiteljicom u Bihaću koja je, zajedno sa sinom, iz školske učionice otišla u tenk kako bi branila život i dom.
Nekoliko mjeseci ranije, u februaru 1995. godine, na putu prema Sarajevu susrela je pripadnike Armije RBiH tokom ramazana.
„Srela sam naše sjajne momke u doba Ramazana kako gladni i sa malo oružja pružaju snažan otpor nadmoćnom neprijatelju, a među njima nezaboravnog komandanta Zaima Imamovića“, prisjeća se Klepo.
Godinama kasnije, 2008. u Diyarbakıru u Turskoj, na putu prema Kurdistanu, upoznala je doktora Bektaša iz Osnabrücka, koji je, prema njenim riječima, nastavio pomagati raseljenim ljudima u kampovima od Turske i Iraka do Sirije.
Dvije decenije Dana Balkana u Minhenu
Jedna od priča koja je izrasla iz njenog dugogodišnjeg angažmana jesu Dani Balkana u Minhenu.
Prva manifestacija održana je 2007. godine, a 2026. godine obilježeno je jubilarno 20. izdanje i dvije decenije ove priče.
Za Sadiju Klepo, njen značaj odavno je prerastao samu manifestaciju.
„Dani Balkana u Minhenu su dokaz koliko kulturna diplomatija i entuzijazam mogu transformisati percepciju čitavog regiona“, kaže.
Kroz koncerte, izložbe, književne večeri i diskusije nastojali su, objašnjava, rušiti stereotipe o Balkanu i umjesto priča isključivo o podjelama, ratovima i mržnji pokazati kulturnu raznolikost, historiju i kreativni potencijal regiona.
Posebno joj znači što je manifestacija tokom godina postala prepoznatljiv dio kulturnog života Minhena.
„Najopasniji je odlazak mladih i uništavanje prirodnih resursa“
Kada Bosnu i Hercegovinu danas posmatra iz Njemačke, Klepo smatra da su ratne traume, tranzicija i dugogodišnji problemi sistema ostavili duboke posljedice na društvo.
Govori o osjećaju nemoći i ravnodušnosti koji se, prema njenom mišljenju, uvukao među ljude.
„Najopasnije od svega je odlazak mladih ljudi iz zemlje i prodavanje i uništavanje prirodnih resursa“, ističe.
Ipak, smatra da građanski otpor nije nestao.
Kao primjere navodi mlade ljude okupljene oko građanskih inicijativa, borce za zaštitu rijeka širom Bosne i Hercegovine te lokalne aktiviste, uključujući i one u Jablanici.
U tome vidi novu generaciju koja, kako kaže, odbija šutjeti i koja se pokušava boriti argumentima, transparentnošću i građanskim djelovanjem.
Mladima koji žele otići: Dobro provjerite gdje idete
Posebnu poruku ima za mlade iz Jablanice i ostatka Bosne i Hercegovine koji razmišljaju o odlasku u Njemačku ili neku drugu evropsku zemlju.
Smatra da današnji odlazak nije isti kao onaj prije nekoliko decenija.
Globalna nestabilnost, inflacija, visoke cijene stanovanja i društvene promjene u evropskim zemljama učinile su takvu odluku mnogo složenijom.
„Vrijeme u kojem živimo više ne prašta naivne odluke niti odlazak ‘nagluho i naslijepo’, kako su to možda činile ranije generacije“, upozorava Klepo.
Mladima savjetuje da prije odlaska detaljno istraže zemlju i grad u koji namjeravaju otići, poslodavca, mogućnosti pronalaska stana i stvarne troškove života.
„Treba voditi računa od koga se dobijaju informacije. Početničke greške se teško ispravljaju“, poručuje.
„Jablanica ima šansu postati značajna evropska turistička i kulturna destinacija“
Kada razgovor dođe do Jablanice, Klepo smatra da grad raspolaže potencijalima koji još nisu dovoljno povezani i iskorišteni.
„Jablanica ima šansu da postane značajna evropska turistička i kulturna destinacija“, smatra ona.
Kao prednosti navodi jezera, kajakaštvo, planine, gastronomiju i već nadaleko poznato jablaničko pečenje, ali i historiju ovog kraja, uključujući priče o nekadašnjem hotelu iz 19. stoljeća i Jablanici kao vazdušnoj banji.
Spominje i fotografe i druge lokalne entuzijaste koji već godinama kroz svoj rad promoviraju prirodne ljepote ovog kraja.
Njena ideja podrazumijevala bi mnogo organiziraniji pristup.
„Formiranje jednog opštinskog koordinacionog tijela omogućilo bi postavljanje jasnih standarda kvaliteta, sistemsku podršku lokalnim pružaocima usluga i uvezivanje prirodne i kulturne baštine u jedinstven turistički proizvod“, kaže Klepo.
Posebnu ulogu u tome vidi u ljudima porijeklom iz Jablanice koji danas žive širom svijeta.
Prema njenoj viziji, organizirana mreža jablaničke dijaspore mogla bi promovirati grad, prenositi iskustva iz drugih sredina, ali i pomoći u privlačenju investicija.
„Jablaničani širom svijeta mogu funkcionisati kao najbolji ambasadori“, ističe.
„Ponosna sam Jablaničanka i to ću ostati“
Iako je život vodio od Bosne i Hercegovine do Njemačke, na pitanje koliko je Jablanica ostala dio njenog identiteta nema dilemu.
„Živjela sam u Sarajevu, a sada živim u Minhenu. Moja familija potiče iz Posavine i Neretvice, a ja sam ponosna Jablaničanka
