Područje današnjeg Konjica krije izuzetno vrijedne tragove jedne od najznačajnijih velikaških porodica srednjovjekovne Bosne – Sankovića.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Ova moćna porodica, čiji su se posjedi prostirali od gornjeg toka Neretve prema južnim dijelovima Humske zemlje, imala je svoje dvorove, učestvovala u važnim političkim događajima i održavala bliske veze s Dubrovnikom.
U selu Biskup kod Glavatičeva i danas se nalazi njihova porodična nekropola sa 172 stećka, dok se u jednom od najpoznatijih svjetskih muzeja, u New Yorku, čuva raskošna srebrna zdjela koja se povezuje sa Sankom Miltenovićem, jednim od najistaknutijih predstavnika ove porodice.
Historija Sankovića seže u početak 14. stoljeća, u vrijeme kada je srednjovjekovna Bosna prolazila kroz značajne političke i teritorijalne promjene. Njeni velikaši imali su važnu ulogu u upravljanju zemljom, a pojedine porodice stekle su bogatstvo i utjecaj koji su nadilazili granice njihovih posjeda.
Među njima posebno mjesto zauzimali su Sankovići, čije se ime stoljećima kasnije i dalje veže za područje Glavatičeva, Biskupa, Zaborana i šireg konjičkog kraja.
Ko je bio Sanko Miltenović?
Sanko Miltenović bio je sin humskog župana Miltena Draživojevića, a njegovo ime postalo je osnova prezimena jedne od značajnih vlastelinskih porodica srednjovjekovne Bosne – Sankovića.
Porodična historija može se pratiti još od početka 14. stoljeća, kada se u dubrovačkim dokumentima spominje Draživoj Bogopenec, jedan od najstarijih poznatih predstavnika ove vlastelinske loze.
Sankov otac Milten spominje se u dokumentima bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, dok se Sanko prvi put pojavljuje u pisanim izvorima 1335. godine.
Vremenom je Sanko stekao značajan politički utjecaj i obavljao dužnost kaznaca na dvoru bana Tvrtka I Kotromanića, što je predstavljalo jednu od visokih dvorskih funkcija srednjovjekovne Bosne.
O njegovom ugledu svjedoči i podatak da je 22. oktobra 1348. godine primljen u dubrovačko građanstvo.
Ovaj događaj zabilježen je u naučnom radu istraživača Amera Sulejmanagića pod nazivom „Novac podložnika bosanskih vladara“, objavljenom 2013. godine u časopisu Numizmatičke vijesti.
U historijskim izvorima Sanko je označen latinskim izrazom baronus domini bani, odnosno kao velikaš bosanskog bana.
Njegov položaj i veze s Dubrovnikom svjedoče o političkoj važnosti porodice Sanković, čiji su se posjedi prostirali na velikom području Humske zemlje, od gornjeg toka Neretve i Nevesinja prema Dabru, Popovom polju, Primorju i Konavlima.
Kod Konjica se nalazio dvor moćnih Sankovića
Posebno zanimljiv dio historije ove porodice odnosi se na područje današnjeg Konjica i gornjeg toka Neretve.
Sankovići su imali značajne posjede na prostoru Glavatičeva, dok se njihov dvor nalazio i u Zaboranima, na području prema Nevesinju.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, Zaborani se spominju kao jedno od važnih porodičnih sjedišta Sankovića.
Na ovim prostorima porodica je razvijala svoju političku i gospodarsku moć, a nedaleko od njihovih posjeda nastalo je i porodično groblje koje je sačuvano do današnjih dana.
O značaju Zaborana svjedoči podatak da je 1391. godine Radič Sanković, Sankov sin, upravo na porodičnom dvoru izdao Dubrovčanima povelju kojom im je garantovao slobodu trgovine na njegovom području.
U Biskupu se nalazi porodična nekropola sa 172 stećka
Jedan od najvažnijih materijalnih tragova porodice Sanković danas se nalazi na lokalitetu Grčka glavica u selu Biskup kod Glavatičeva, približno 30 kilometara jugoistočno od Konjica.
Na ovom mjestu nalazi se nekropola sa ukupno 172 stećka, brojnim grobovima bez nadgrobnih spomenika i ostacima srednjovjekovne crkve iz 12. ili 13. stoljeća.
Arheološka istraživanja koja je tokom 1954. i 1955. godine proveo historičar i arheolog Marko Vego pokazala su da se radi o porodičnom groblju poznatog bosanskog vlastelinskog roda Sankovića.
Posebnu historijsku vrijednost ima nadgrobni spomenik Goisave, supruge vojvode Radiča Sankovića. Na njenom stećku sačuvan je natpis koji predstavlja jedan od važnih pisanih tragova ove porodice.
Tokom arheoloških iskopavanja pronađeni su i brojni vrijedni predmeti koji svjedoče o bogatstvu i društvenom položaju tadašnje vlastele.
Među nalazima su ostaci skupocjene brokatne i svilene odjeće, nakit, srebrna dugmad, srednjovjekovni novac, kao i stakleni pehar izrađen u Veneciji.
Posebnu pažnju istraživača privukao je kameni sarkofag pronađen u jednom od grobova unutar crkve.
Pojedini historičari iznijeli su pretpostavku da bi ovaj grob mogao pripadati samom Sanku Miltenoviću, čije je tijelo možda naknadno preneseno na porodični posjed. Međutim, za takvu tvrdnju ne postoje dovoljno čvrsti dokazi.
Raskošna Sankova zdjela danas se čuva u New Yorku
Još jedan izuzetno zanimljiv trag koji se povezuje sa Sankom Miltenovićem nalazi se hiljadama kilometara daleko od Konjica – u čuvenom Metropolitan muzeju umjetnosti u New Yorku.
U muzejskoj zbirci The Cloisters čuva se raskošna srebrna posuda poznata kao „Sankova zdjela“ (Sanko Bowl), izrađena između 1350. i 1375. godine.
Predmet je napravljen od srebra i pozlaćenog srebra, promjera je 17,6 centimetara, a ukrašen je složenim ornamentima, biljnim motivima i prikazima fantastičnih životinja.
Prema službenom opisu Metropolitan muzeja, zdjela se povezuje sa Sankom Miltenovićem, važnim dostojanstvenikom bosanskog dvora, iako njeno nekadašnje vlasništvo nije konačno dokazano.
Posebnu vrijednost predstavlja natpis na obodu posude.
Natpis započinje kršćanskim zazivom u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, a zatim donosi poruku da Bog razveseli onoga ko pije iz zdjele, ali da pritom ne zaboravi siromašne.
Ovaj zanimljivi detalj otkriva ne samo umjetničku raskoš srednjovjekovnih predmeta nego i duhovne i društvene poruke koje su nosili.
Muzejski stručnjaci na ukrasima zdjele prepoznaju snažne utjecaje francuske gotičke umjetnosti, što govori o kulturnim vezama srednjovjekovnog prostora Bosne i Huma sa širim evropskim svijetom.
Kako je nestala moćna porodica Sanković?
Nakon Sankove smrti, koja se prema historijskim istraživanjima dogodila između jula 1370. i jula 1372. godine, upravljanje porodičnim posjedima preuzeli su njegovi sinovi Bjeljak i Radič.
Njihova politička moć naročito je dolazila do izražaja tokom druge polovine 14. stoljeća.
Međutim, 1391. godine braća su pokušala ustupiti Konavle Dubrovačkoj Republici, bez saglasnosti bosanskog dvora.
Takva odluka izazvala je ozbiljan politički sukob. Bosanski velikaši Vlatko Vuković i Pavle Radenović zauzeli su Konavle, a Radič Sanković je zarobljen.
Radič je oslobođen tek 1398. godine, nakon čega je uspio povratiti dio političkog utjecaja.
Ipak, početkom 15. stoljeća ponovo je došao u sukob s moćnim vojvodom Sandaljem Hranićem Kosačom, koji je 1404. godine preuzeo njegove posjede.
Time je praktično okončana politička moć porodice Sanković, čije je ime tokom prethodnih decenija bilo dobro poznato na dvorovima srednjovjekovne Bosne i u Dubrovniku.
Njihovi stećci danas su dio svjetske baštine
Iako je porodica Sanković prije više od šest stoljeća nestala s političke scene, jedan od najvažnijih tragova njenog postojanja sačuvan je upravo na području Konjica.
Nekropola Grčka glavica u Biskupu proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a 2016. godine uvrštena je na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine, u okviru zajedničke nominacije srednjovjekovnih nekropola stećaka.
Time je porodično groblje nekadašnjih bosanskih velikaša dobilo i međunarodno priznanje kao dio izuzetno vrijednog kulturno-historijskog naslijeđa.
Historija Sankovića svjedoči o vremenu kada su velikaške porodice povezane s područjem današnjeg Konjica imale značajnu ulogu u političkom, društvenom i gospodarskom životu srednjovjekovne Bosne. Njihovi dvorovi, veze s Dubrovnikom, bogati arheološki nalazi i raskošni predmeti otkrivaju dio prošlosti koji je široj javnosti još uvijek nedovoljno poznat.
Dok njihovi kameni nadgrobni spomenici i danas stoje u Biskupu kod Glavatičeva, a srebrna zdjela povezana sa Sankom Miltenovićem čuva se u jednom od najpoznatijih svjetskih muzeja, naslijeđe porodice Sanković ostaje vrijedno svjedočanstvo bogate srednjovjekovne historije konjičkog kraja i Bosne i Hercegovine.
