Kada danas govorimo o razvoju planinskog i avanturističkog turizma u Jablanici, lako je pomisliti da je riječ o relativno novoj priči. Međutim, jedan zapis star 127 godina pokazuje sasvim drugačiju sliku.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Još 1899. godine članovi Bosanskohercegovačkog turističkog kluba iz Sarajeva organizovali su izlet na Plasu iznad Jablanice. Zapis o njihovom putovanju sačuvao je niz fascinantnih detalja o tome kako je turizam na ovom području izgledao na samom kraju 19. stoljeća.
I nisu zatekli planinu bez ikakve turističke infrastrukture.
Postojao je uređeni turistički put prema Plasi, odmorište sa stolovima i klupama, zaštitna koliba, lokalni vodič, hotel u Jablanici, a drugi posjetioci grada bavili su se ribolovom.
Jablanicu su zvali „planinarskim rajem“
Autor starog zapisa nije štedio riječi opisujući krajolik između Konjica i Jablanice.
„Taj je kraj tako vanredne ljepote, da ga pero nije kadro da opiše“, zapisao je.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Pred putnicima su se smjenjivali voćnjaci, šume, stijene i planine, a približavanje Jablanici očito je ostavilo snažan utisak na autora.
Posebno detaljno opisao je položaj samog mjesta.
„Kroz Jablanicu protiče, od sjevera prema jugu, hučna Neretva, u koju, s desne strane, uljeva potik Doljanka“, stoji u zapisu.
Pogled prema okolnim planinama opisuje još dramatičnije:
„S lijeve strane, omah uz Neretvu, dižu se, nebu pod oblake, gorostasna, strmovita i visoka brda, planine i krševa…“
Autor potom redom bilježi planine i predjele koji okružuju Jablanicu – Crni vrh, Plasu, Zlatu, Brusu, Tovarnicu, Glogovo, Popračaj i Rječicu – dok cijelim krajolikom dominiraju masivi Čvrsnice i Prenja.
Njegov zaključak o položaju Jablanice teško bi se mogao napisati slikovitije:
„Svud, unaokolo, okićena je Jablanica kitnjastvim brdima i planinama što joj daje vrlo divan izgled.“
Ali prirodna ljepota nije bila jedino što je privlačilo putnike.
U tekstu doslovno stoji da Jablanicu zovu „planinarskim rajem“.
Iza tog izraza očito je već tada stajala određena turistička infrastruktura.
Zemaljska vlada je još 1888. godine ovdje sagradila hotel sa 19 soba i oko njega uredila perivoj.
Autor ga opisuje kao „zemaljsko-erarni ‘Hotel Jablanica’“, podignut „u blizini željezničke stanice, na najljepšem mjestu“.
Ni unutrašnjost hotela, sudeći prema opisu, nije bila skromna.
„Snabdjeven je skupocjenim namještajem i svim potrebama modernog hotela“, zapisano je.
Poseban utisak ostavljala je njegova okolina.
Prostor oko hotela bio je „okićen svakovrsnim mirisavim cvijećem i lisnatim drvećem“.
Takav opis potpuno mijenja današnju predstavu o Jablanici s kraja 19. stoljeća. Putnika koji bi vozom stigao u mjesto nisu dočekivali samo Neretva, stijene i planine, nego željeznička stanica, uređeni hotel, perivoj i organizovane mogućnosti odlaska u planinu.
Prema istom zapisu, među stranim planinarima koji su dolazili u Jablanicu bilo je naročito Francuza i Danaca, a autor spominje uspone na Lupoglav i Veliku Čvrsnicu.
Drugim riječima, Jablanica je već tada bila polazna tačka za ozbiljne planinske ture.
Večer u Jablanici koju su opisali gotovo pjesnički
Članovi Turističkog kluba krenuli su iz Sarajeva, dio biciklima, a dio željeznicom. Sastali su se u Konjicu, odakle su nastavili prema Jablanici i tu prenoćili.
Dolazak u Jablanicu pretvorio se u jedan od najljepših dijelova čitavog putopisa.
Nakon puta društvo se smjestilo u hotel, a večer su proveli u njegovom vrtu.
Opis te večeri danas zvuči gotovo kao književnost:
„Ružice i ostalo cvijeće mirisom da te uguši, bulbul pjeva milina slušati, a čitavo gorsko predjelje kanda se je kupalo u mjesečini.“
U samo jednoj rečenici ostala je sačuvana Jablanica jedne davno nestale noći: hotelski vrt, cvijeće, pjesma slavuja, okolne planine i mjesečina.
Idila nije dugo trajala.
Kada su se sljedećeg jutra probudili, prizor je bio potpuno drugačiji.
Nebo je bilo tmurno, a magla toliko gusta da autor piše:
„Prst pred sobom da ne možeš vidjeti.“
Za planinare koji su tog jutra trebali krenuti prema Plasi takvo vrijeme nije izgledalo obećavajuće.
Ipak, poslušali su procjene domaćih ljudi. Mještani su predviđali da će se vrijeme popraviti, pa je donesena odluka da se ne odustaje.
U šest sati ujutro krenuli su prema planini.
Ahmed Šišić iz Jablanice bio im je vodič
Grupu su vodili jablanički nadcestar Pavesović i domaći vodič Ahmed Šišić.
Već ta činjenica mnogo govori o organizaciji tadašnjih izleta. Posjetioci nisu jednostavno krenuli prema planini oslanjajući se na vlastito poznavanje terena – uz njih je bio čovjek iz Jablanice koji je poznavao put.
Posebno je zanimljiv opis puta kojim su se penjali.
Radilo se o novonasutoj turističkoj cesti za koju se navodi da je koštala 600 forinti.
Dakle, prije više od jednog stoljeća novac je već bio uložen u uređenje planinskog pristupa iznad Jablanice upravo radi lakšeg kretanja posjetilaca.
Stari putopisac zapisuje:
„Treba čitav sahat, dok se gore popne po vijugavom putu, koji je naročito za to uređen.“
Još značajniji je detalj koji slijedi.
Put nije samo trasiran kroz planinu.
Uz njega su bila napravljena mjesta za odmor:
„Cijelijem putem namještene su u izvjesnim razmacima, lijepe klupe za odmaranje.“
Teško je pronaći slikovitiji dokaz da se već tada razmišljalo o ljudima koji dolaze u planinu.
Autor bilježi i kakvim su se terenom kretali:
„Put vodi kroz sami goli krš…“
Uprkos zahtjevnom terenu, izvedba puta očito ga je impresionirala. Navodi da je bio „tako solidno izveden“ da su se putnici čudili što njegova gradnja nije koštala više.
A lokalni vodič Ahmed Šišić ostavio nam je detalj koji i 127 godina kasnije zvuči odlično.
Uspon je podijelio na dva dijela.
Prvi, lakši dio nazivao je:
„Mami put“.
Ime kao da je upozoravalo planinare da ih početna lakoća ne zavara.
Jer nakon njega slijedio je drugi dio.
Njega je Ahmed Šišić zvao:
„Vadi duša“.
Teško je pronaći bolji opis planinarskog uspona.
I teško je zamisliti autentičniji detalj iz stare Jablanice: lokalni vodič prije 127 godina turistima iz Sarajeva objašnjava da se prvo ide „Mami putem“, a onda dolazi dio koji „vadi dušu“.
Na Plasi ih već čekali stolovi, klupe i sklonište
Oko osam sati grupa je stigla na odmorište Kuk.
Ni tamo ih nije dočekala potpuno divlja planina.
Postojali su stolovi i klupe namijenjeni odmoru putnika.
Pred njima se otvorio pogled prema neretvanskoj kotlini, a nakon napornog uspona napravili su duži predah.
Nakon jednosatnog odmora nastavili su prema malom jezeru Crepulja.
Sama činjenica da putopisac bilježi pojedinačne tačke puta – Kuk, Crepulju i Drijenč – omogućava nam da više od stoljeća kasnije gotovo korak po korak pratimo njihovu rutu.
Oko podne stigli su do zaštitne kolibe u Drijenču.
Ni ona nije bila improvizovano sklonište nastalo povodom njihovog dolaska.
Prema zapisu, inspektor Julius Pojman uredio ju je i opremio još 1892. godine.
Dakle, sedam godina prije ovog izleta na planini iznad Jablanice već je postojalo uređeno sklonište za posjetioce.
Tu su ručali i odmorili se prije povratka prema Jablanici.
Stari zapisi o tadašnjim izletima sačuvali su čak i sitne detalje koji danas čitavoj priči daju život.
Spominju se „pečena riba, pile i rumenka vina“.
Nije nedostajalo ni pjesme.
U zapisu se pojavljuje i stara izreka:
„Ko pjeva, zla ne misli.“
Zahvaljujući takvim detaljima, izlet iz 1899. više ne izgleda kao suhoparna historijska bilješka. Pred nama je društvo koje se penje kroz krš, odmara na klupama, jede, pjeva i nastavlja put preko planine.
U Jablanici ih čekali – ribolovci
Povratak nije prošao bez problema.
Grupu je zahvatila kratka, ali veoma jaka kiša.
Planina je tako još jednom pokazala koliko se brzo vrijeme može promijeniti, ali su putnici oko 18 sati ipak sretno stigli u Jablanicu.
A upravo tada zapis donosi možda najzanimljiviji detalj za historiju turizma našeg grada.
U Jablanici su sreli još nekoliko članova Turističkog kluba.
Oni nisu išli na Plasu.
Stari zapis kaže da su se u Jablanici:
„Zabavljali s ribolovom.“
Jedna kratka rečenica danas ima mnogo veću vrijednost nego što je njen autor vjerovatno mogao pretpostaviti.
Ona pokazuje da planinarenje nije bilo jedina aktivnost zbog koje su posjetioci dolazili u Jablanicu.
Dok je jedna grupa cijeli dan provela na Plasi, druga je ostala uz vode oko Jablanice i bavila se ribolovom.
Tako jedan dokument iz 1899. godine istovremeno svjedoči o organizovanom planinarenju i ribolovu kao aktivnostima zbog kojih su posjetioci boravili na području Jablanice.
A voda je očito bila važan dio dojma koji je ovaj kraj ostavljao na tadašnje putnike.
Autor opisuje i Doljanku:
„Tu je veliki Doljanka klanac, kuda potmulo huči Doljanka, i odmah u blizini, utiče u Neretvu.“
I ovdje nailazimo na još jedan zanimljiv trag tadašnje infrastrukture.
„Preko Doljanke su načinjena dva velika i lijepa željezna mosta.“
Kada se takvi detalji spoje – željeznica, hotel, mostovi, uređeni put, klupe, sklonište, vodiči, planinari i ribolovci – Jablanica iz 1899. počinje izgledati mnogo drugačije od slike zabačenog malog mjesta kakvu bismo danas možda očekivali.
Iz Jablanice je grupa poslala i brzojave tadašnjem zemaljskom poglavaru baronu Johannu von Appelu u Beč i predsjedniku Turističkog kluba baronu Mollinaryju u Sarajevo.
I taj detalj govori koliko je izlet bio organizovan i koliko su članovi kluba ozbiljno doživljavali svoju ekspediciju.
Do Jablanice ih pratio i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
Posebnu vrijednost priči daje čovjek koji je s grupom stigao do Jablanice.
Bio je to Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva i jedna od značajnih kulturnih i javnih ličnosti Bosne i Hercegovine tog vremena.
Autor ga opisuje riječima:
„Marljivog promicatelja svih turističkih nastojanja.“
Ta formulacija otkriva još nešto važno.
Planinarstvo i turizam krajem 19. stoljeća nisu bili samo razonoda nekolicine ljudi. O njihovom razvoju govorilo se kao o nastojanju koje treba promicati, a u takvim aktivnostima učestvovale su i neke od poznatijih javnih ličnosti tadašnje Bosne i Hercegovine.
Ljubušakovo zdravstveno stanje tada već nije bilo dobro, zbog čega se nije mogao popeti na Plasu.
Ipak, nije želio potpuno propustiti izlet.
Uprkos narušenom zdravlju, društvo je ispratio do Jablanice i upravo ovdje čekao njihov povratak s planine.
Tako se u jednoj gotovo zaboravljenoj epizodi iz 1899. godine na istom mjestu susreću historija Jablanice, počeci organizovanog turizma i jedna od važnih ličnosti bosanskohercegovačkog kulturnog života.
Nakon još jedne noći provedene u Jablanici, turisti su u ponedjeljak otišli prema Konjicu, a zatim nastavili za Sarajevo.
Iza njih je, srećom, ostao zapis.
Jablanica je turističku infrastrukturu imala prije 127 godina
Kada se svi detalji ovog zapisa spoje, dobija se iznenađujuće razvijena turistička slika Jablanice s kraja 19. stoljeća.
Hotel sa 19 soba i uređenim perivojem.
„Skupocjeni namještaj“ i sadržaji „modernog hotela“.
Željeznička veza.
Uređeni turistički put prema Plasi.
Klupe postavljene duž planinske staze.
Domaći vodič.
Odmorište sa stolovima i klupama.
Zaštitna koliba na planini uređena još 1892. godine.
Organizovani izleti iz Sarajeva.
Strani planinari iz Francuske i Danske.
Usponi prema Lupoglavu i Velikoj Čvrsnici.
Posjetioci koji su vrijeme u Jablanici provodili pecajući.
I krajolik za koji je čovjek koji ga je gledao prije 127 godina zapisao da je „tako vanredne ljepote, da ga pero nije kadro da opiše“.
Možda je zato najbolji sažetak cijele priče upravo izraz kojim su Jablanicu opisivali još prije 127 godina:
„Planinarski raj.“
Zapis iz 1899. godine tako nije samo simpatična priča o jednom izletu na Plasu.
On predstavlja vrijedan dokument o tome koliko duboko zapravo sežu korijeni organizovanog turizma i planinarstva na području Jablanice.
A možda je najzanimljivije što mnoge stvari koje danas smatramo osnovama modernog planinskog turizma – uređena staza, odmorišta, klupe, planinarsko sklonište, lokalni vodič, hotelski smještaj i organizovani izleti – u Jablanici možemo dokumentovati još na samom kraju 19. stoljeća.
Prije 127 godina ljudi su iz Sarajeva dolazili vozom i biciklima, spavali u hotelu u Jablanici, uzimali domaćeg vodiča, penjali se uređenim putem na Plasu, odmarali na klupama i u planinskoj kolibi, dok su drugi posjetioci ostajali uz Neretvu i Doljanku i bavili se ribolovom.
A kada bi se navečer vratili u Jablanicu, čekao ih je hotelski vrt u kojem su, kako je tadašnji putopisac ostavio zapisano, ruže mirisale, bulbul pjevao, a cijeli planinski kraj izgledao kao da se „kupao u mjesečini“.
Za Jablanicu s kraja 19. stoljeća teško je pronaći ljepšu sačuvanu sliku.
