Fra Marin Mikulić, župni vikar župe sv. Jakova apostola u Međugorju, rodom iz Kočerina kod Širokog Brijega, otvoreno se osvrnuo na pitanje koja se često pojavljuju u pastoralnoj praksi, a tiču se krađe, mita i moralne odgovornosti vjernika.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
On navodi da se često postavlja pitanje: „Ako sam nešto ukrao i to iskreno ispovjedio na ispovijedi, je li to dovoljno pred Bogom ili ipak moram vratiti ukradeno ako imam mogućnost? A što je s onima koji ne žele vratiti ukradeno? Što je s ljudima koji su se obogatili na nepravdi, posebno političarima i moćnicima koji su uzeli ogromne iznose i još uvijek uzimaju? Ima li za njih uopće pravde ako nikad ne vrate što su ukrali? Što je s onim osobama koji su primili mito i teme nekome dali prednost, kako će oni to nadoknaditi?“
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Putujete cestom M17? Napravite obaveznu pauzu tamo gdje miris bureka zaustavlja svakoga – vaša Pekara Putnik!
Ispovijed i odgovornost prema drugome
Fra Marin ističe da sakrament ispovijedi donosi oproštenje grijeha onome tko se iskreno kaje, ali upozorava: „Oproštenje ne znači da nestaju i sve posljedice učinjenog zla. Kada je grijehom nanesena šteta drugome čovjeku, ta šteta ostaje i traži ispravak.“
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Prema njegovim riječima, Katekizam Katoličke crkve jasno navodi da onaj tko je počinio nepravdu dužan, koliko je moguće, popraviti učinjenu štetu i vratiti ukradeno: „Znači, Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: ako ukradeno nisi vratio, tvoja ispovijed može biti nevaljana.
Tvrdokornost srca i težina grijeha moćnika
Fra Marin jasno govori o onima koji odbijaju vratiti ukradeno: „Onaj tko ne želi vratiti ukradeno, znači ne želi se obratiti. I dok god to stanje traje, on živi u grijehu, bez obzira što govori, kako se predstavlja ili kakvu moć ima. Trebamo imati na pameti, da ako umremo u grijehu, nećemo moći vidjeti raja, tj. ako čovjek umire s grijehom on ide u pakao, to je sasvim jasno.“
Osvrćući se na političare i moćnike, fra Marin ističe: „Nažalost, godinama slušamo kako političari kradu, kako se pogoduje određenim moćnicima koji su njima podložni. Gledamo kako zbog pohlepe i krađe mnoge firme propale, ljudi ostali bez posla, itd. Ovdje je težina grijeha mnogo veća, jer razlika je ukrasti čokoladicu ili ukrasti milijune. Jasno, i jedno i drugo treba vratiti. Možda je mnogo lakše vratiti čokoladicu, ali se i milijuni moraju vratiti.“
Fra Marin upozorava na opasnost relativizacije grijeha: „Ne smijemo se pravdati, i govoriti da nije ništa to što sam uzeo čokoladicu, jer neki drugi uzimaju milijune. To je u potpunosti krivo razmišljanje. Grijeh ne smijemo pravdati. Pravdanje je sotonski čin. A Božji čin je kajanje i povratak ukradenog.“
O problemu mita kaže: „Što se tiče mita, ista stvar je i kod gore već navedenih problema, nije samo dovoljno ispovijedati. Jednako se šteta mora popraviti. Ako je netko naručen i čeka taj dan nekoliko mjeseci, onda dođe netko, potplati i uzme taj datum, to je grijeh koji se ne samo ispovijeda, nego traži ispriku i popravak te nanesene nepravde i štete. Jednaka ja i odgovornost onoga tko je dao mito.“
Fra Marin zaključuje: „Sve što je ukradeno, sav novac koji je ukraden, sav novac koji se primio kroz mito proklet je novac i tu nema ni blagoslova ni sreće. Na sebe smo navukli zlo, koje će me na kraju odvući u vječnu propast. Ako na vrijeme popravim svu štetu i iskreno se pokajem, za mene ima milosrđa, ima spasenja i ima Božjega Kraljevstva.“
On podsjeća da postoji put izlaska i spasenja, ali on zahtijeva iskreno priznanje, pokajanje i konkretnu odluku za nadoknadu štete: „Ovdje nema prostora za relativizaciju. Onaj tko ne želi vratiti ukradeno ne želi pravdu, ne želi istinsko obraćenje i ostaje u grijehu bez obzira na sve izgovorene riječi. I tu nema spasenja, tu smo osuđeni na vječnu propast.“
