Da se ratuje „jedan na jedan“ siguran sam da bi Kuljo savladao sam sve ustaše i četnike, tvrdio mi je jedan prijatelj. Znam – rekao sam. On drugačije i nije znao. Salem Dlakić – u narodu više poznat kao Kuljo čovjek je čiji su svjetonazori ostavljali traga, u društvu, porodici, raji, u fabrici, u borbi: Kuljo u ovome ratu nije postao heroj, on se takav rodio. Za njega u životu nije bilo puno nijansi i varijanti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Uvijek uspravan, licem u lice, „brk u brk“. Uvijek prvi i najhrabriji. Vjerujem, da upitate bilo koje dijete u Jablanici po čemu je rahmetli Kuljo bio poznat reći će vam da je bio hrabar.
Kuljo je bio i borac za pravdu, istinu. U ovaj rat nije ušao sa velikim filozofijama. Uključio se zato što tako treba, zato što je to ispravno. Oni hoće da nas napadnu, a mi ćemo se braniti. A, uključio se rano, još 2. aprila 1992. godine. Ostaće u dugom sjećanju njegova markantna figura pred zgradom MUP-a u Jablanici, u onoj četničkoj maskirnoj uniformi. Bilo je to u vrijeme kad su mnogi mislili da Kuljo sa ostalim članovim štaba TO Jablanica hoće da izazove rat sa „jugoslovenskom narodnom armijom“.
Kao prijeratni rezervni starješina, po činu kapetan, kad je zagrmilo imenovan je komandirom Samostalne pješadijske čete. Od sveg oružja kojim su raspolagali najubitije je bilo srce i motiv da se pomogne komšijama u Konjicu i žiteljima našeg glavnog grada. Bitka na Tinovom brdu, bila je jedna od mnogih pokušaja otvaranja kapija Sarajeva preko Hadžića. Nije uspjelo. Kuljo je pričao po povratku da su ih imali, ali da je nešto kod nas zabrljalo. Pričao je o nekakvoj koordinaciji i sadejstvu naših snaga, uvođenju rezerve… ali da budem iskren malo ga je tad ko razumio. Devedeset i druga godina je u Jablanici proticala mirnodopski. Stvarala se vojska i povremeno odlazilo na Igman. U tom periodu Salem Dlakić je kraće vrijeme bio postavljen za komandira voda Vojne policije, jer se tražio čovjek koji je mogao i smio suprostaviti raznim paravojskama koje su špancirale Jablanicom, koja je u to vrijeme bila eldorado za sve „umorne“ ratnike sa okolnih bojišta. Kuljo se nije plašio i takvog zadatka.
Taj period nije dugo trajao, pa Kulju ponovo vraćaju u Štab, ali ovaj put operativno – nastavni organ. Za njega je to bila kancelarija, valjda jedna od stvari koju posebno nije podnosio.
Grizao je usne, ali je izdržao. Činilo bi se da mu svane kad bi jedinica išla na Igman. Pred kraj godine kad se situacija i na zapadnoj strani počela talasati postavljen je za komandanta 4. bataljona sa ciljem što hitnijih priprema i obuke boraca koji nisu imali većeg borbenog iskustva. A Prozor se već desio. I tog posla Kulje se prihvatio na sebi svojstven način. Bez kalkulacije i pardona. To je period reorganizacije Armije, formiran je korpus, stasaju brigade. Desetog januara 1993. godine Salema Dlakića ponovo vraćaju u vojnu policiju. Ovog puta na mjesto komandira čete vojne policije. Na ovoj dužnosti Kulje kao da je našao sebe. Imao je hrabre momke kojima je vjerovao i koji su njemu vjerovali. Sjećam se dobro, kad bi dolazio u Sekretarijat za narodnu odbranu, još sa vrata u školi bi u šali tražio poštena muslimana za svoju popunu.
Period do otvorene agresije HVO-a i HV na grad Jablanicu, kao uostalom i drugim mjestima obilovao je raznim provokacijama i incidentnim situacijama. Kuljo je sprejčavao sukobe gdje god je to bilo moguće. Vazda je gledao da se ne da povoda. Isto to tražio je i od svojih policajaca. Međutim, desilo se ono što je davno bilo planirano. Petnaesti april i dan kad su stanovnici Jablanice prvi put osjetili miris baruta. Padaju i prve žrtve. Kuljo je na brani HE Jablanica. HVO je već okupirao sela Sovići, Doljani , Slatinu. Jake snage nadiru iz pravca Prozora i čini se da ih ništa ne može zaustaviti. Sa par momaka Kuljo je na lokaciji zvanoj „Štolna“. Hrabri borce i podiže moral. Sprječava paniku. Na ovom položaju ostajao bi danima. U rijetkim trenucima predaha dolazio bi u garad potpuno crn sa trakom oko glave. Gledao bi te a ne vidi, sluša te a ne čuje. Misli mu lutaju po brani. I kad nije gore on sve vidi, osjeća, zna kako im je, hrabrio je i stanovnike Jablanice. Nema im prolaza – govorio bi, a ljudi su mu vjerovali.
Otvaranje fronta na legendarnoj Bokševici, na koju su jurišale najelitnije postrojbe Tutinih, Jukinih, Ludviga Pavlovića i ostalih zločinaca, Jablanica, dolina neretvice i Konjic dolaze u veliko iskušenje.
Združeni sastavi Armije i MUP-a iz Jablanice i jedinice „Zulfikar“ biju bitku života. Situacija se mijenja iz časa u čas. Malo se uzme, pa izgubi, pa onda opet vraćaj. Ogroman je broj poginulih i ranjenih. Kod agresora neuporedivo više. Juni je mjesec. Mješaju se krv i znoj. Ništa se ne vidi od dima sagorjelog baruta. Ne znaš šta više bije ili kamen ili geler. Golet je pa se nemaš gdje zakloniti. Na planini je i Kuljo sa svojim momcima. Naši odbijaju napad i kreću u kontru. Kuljo ustaje prvi. Ide otvoreno, kako je jedino i znao. Ustaški snajper ga sačekuje. Na vrelom junskom suncu ostao je da leži jedan od najhrabrijih junaka koje je iznjedrila jablanička kotlina. Jablanica ne vjeruje. Muk. Jeziva tišina na dženazi pod okriljem noći na Luškom haremu. Grad se oprašta od svog Kulje.
Salem Dlakić Kuljo imao je 38 godina. Po zanimanju je bio metalac. Iza njega su ostali supruga, dva sina, otac i dvojica braće u redovima Armije. Ostalo je i sjećanje na koščatu figuru, punu poštenja i otvorenosti. Bio je ratnik – vitez u životu, na mjesnom igralištu „Ledina“, u fabrici UNIS gdje je radio, na Lugu gdje je stanovao.
Salem Dlakić Kuljo posthumno je odlikovan priznanjem „Zlatni ljiljan“.
Bokševica, 30.06.1993. godine
(Tekst: Omer Karić, list Bošnjak, februar 1995. god.)
Preuzeto sa FB stranice Bokševica 1993
