Na današnji dan, 6. aprila 1985. godine, Hercegovinu je pogodila jedna od najtežih tragedija u njenoj novijoj historiji.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Putujete cestom M17? Napravite obaveznu pauzu tamo gdje miris bureka zaustavlja svakoga – vaša Pekara Putnik!
U mjestu Paprasko kod Jablanice, autobus pun radnika sletio je u Jablaničko jezero, a u hladnoj vodi ugašeno je 36 života.
Četrdeset i jedna godina kasnije, sjećanja ne blijede. Posebno u Jablanici – gradu koji je tog dana bio prvi na mjestu tragedije, prvi koji je pružio ruku spasa i prvi koji je osjetio razmjere nesreće.
Radnici mostarskog preduzeća „Parkovi“, starosti od 20 do 50 godina, vraćali su se kući iz Zenice i Sarajeva. Bio je skraćeni vikend, čekale su ih porodice, djeca i zarađene plate. Mnogi su tog dana govorili kako jedva čekaju stići kući.
Vrijeme je bilo loše – kiša, hladnoća, pa čak i snijeg. Na skliskoj cesti došlo je do sudara s kamionom, nakon čega je autobus sletio niz provaliju i završio u jezeru.
Sve je trajalo nekoliko sekundi.
💔 Trenuci koji su se urezali u pamćenje
U nesreći je poginulo 35 radnika i jedan električar. Samo osam osoba uspjelo je preživjeti. Iza stradalih ostalo je više od 80 djece.
Među preživjelima bio je i Hasan Halilović iz Ostrošca kod Jablanice, koji je kasnije svjedočio:
“Samo sam osjetio udar, a onda smo se survali niz provaliju. Ljudi su se koturali po autobusu. Ne znam kako sam se izvukao… da nije bilo pomoći drugih, ne bih preživio.”
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Stravične trenutke preživio je i Boško Stojanović iz Mostara:
“Vidjeli smo prikolicu kamiona u zavoju… a onda je sve nestalo. Autobus je već letio niz strminu. Samo jedan glas: ‘Što ovo bi?’”
Jedno od najpotresnijih svjedočenja dao je Božo Ćorić iz Biograca, koji je u nesreći izgubio brata:
“Čuo sam ga kako me zove. Bio je to moj brat Grgo… nisam imao snage da mu pomognem. Nestao je pred mojim očima.”
🚑 Jablanica – ljudi koji su prvi stigli
Dok je autobus tonuo, Jablanica je već bila na nogama.
Prvi su stigli upravo Jablaničani – radnici, mještani, čuvari, ribari…
Među njima se posebno ističe Sead Zahirović, tada 25-godišnji čuvar HE Jablanica, koji je zajedno sa kolegom Salkom Zebićem među prvima došao na mjesto nesreće.
“Čuo sam prasak i odmah potrčao. Uzeo sam čamac i krenuo. Još su izlazili mjehurići iz autobusa. Trojicu sam uspio izvući. Za druge sam zakasnio… njihove poglede nikad neću zaboraviti.”
U pomoć su pritekli i brojni mještani okolnih naselja, među njima i Halid Alikadić iz Ostrošca, koji je opisao prizore:
“Autobus je poput podmornice nestao u vodi. Ljudi su dozivali pomoć… neki nisu znali ni plivati. Sve se desilo prebrzo.”
Jablaničani su bez razmišljanja ulazili u vodu, čamce, pokušavali izvući ljude iz ledenog jezera.
🏥 Noć tuge u Jablanici
Te večeri, Dom zdravlja u Jablanici bio je ispunjen tugom i nadom.
Preživjeli su zbrinuti, a ispred zgrade okupio se veliki broj građana. Ljudi su dolazili tražeći informacije, čekajući vijesti o svojim najmilijima.
Jablaničani su donosili odjeću, hranu, napitke, nudili krv.
Jedan od preživjelih, Rajko Bokšić, prisjećao se:
“Ja sam posljednji isplivao. Autobus je već bio na dnu. Spasio sam se kroz razbijeni otvor. Roditelji su me vidjeli na televiziji i tek tada saznali da sam živ.”
Te noći, Jablanica nije spavala.
Hercegovina u suzama
Dva dana kasnije, Mostar je stao.
Više od 30.000 ljudi okupilo se na zajedničkom ispraćaju žrtava. Tuga je bila ogromna, a bol zajednička.
