Saliha Jusića građani Jablanice znaju kao uglednog građanina, svestranog čovjeka, koji je bio aktivni dugogodišnji nogometaš i planinar, a kasnije i direktor preduzeća Granit i načelnik općine Jablanica. Tema za razgovor sa Salihom ne manjka. Sjeća se kada je Nogometni klub Turbina nastupao na stadionu na Bokulji. I sam je bio u tom sastavu. Na putovanja se išlo terenskim vozilima, ponekad i otvorenim kamionima. Ali se, kako Salih kaže, tada živjelo za sport i druženje.
Salih se za naš portal prisjetio nogometaških dana, planinarenja 1960-tih godina, te Jablanice iz perioda kada je on bio načelnik.
Građani Jablanice Vas poznaju i po nadimku Farba. Ispričajte nam priču koja stoji iza tog nadimka?
-U periodu od 1963., kada sam počeo planinariti, pa do 1970. godine, intezivno sam hodao. Naročito u zimskim periodima, išli smo na Vilinac, Vran i tako. I kada je veliki snijeg, a dan lijep, sunčan, onda sam ja uvijek forsirao da se sunčamo. A ne bih rekao raja idemo se sunčati, nego raja idemo farba. Svakih 100-200 metara bih govorio raja farba. I tako, ostao mi je nadimak Farba.
Vi ste poznati kao veliki zaljubljenik u planinarenje i nogomet. Koja od te dvije aktivnosti Vam je draža?
-Jeste, zaljubljenik sam i u planinarstvo i u nogomet. Teško je reći koja mi je stvar draža. Prvo sam se počeo baviti nogometom. Tek kada sam došao u Jablanicu, počeo sam i planinariti. Družio sam se sa Bećom Behremom i Željkom Falakom, mi smo bili jedna trojka koja je stalno išla zajedno. Bilo je tu i drugih momaka koji su planinarili. Prvi put sam u planinu otišao 1963. i to preko Buharnice, pa se izađe na Jablanov dol i prema Vilincu. To je bilo na dan potresa u Skoplju. Stali smo na jednom odmorištu i slušali smo tranzitor, i u tom momentu javljaju da je bio strašan potres i da ima poginulih. Sjećam se dobro tog momenta. To je moj početak planinarstva. Nogometom se počinjem baviti još u đačkim danima. Živjeli smo dvije godine u Turbetu, kod Travnika, moja porodica i ja. U tom periodu sam kao junior gostovao u Travniku, Novom Travniku, u Docu na Lašvi i tako, oko Travnika. Kada sam došao u Jablanicu, 1959. nastavio sam vozariti u Mostar u školu. U proljetnim i ljetnim periodima sam sa porodicom stanovao u Rodoču, tu imamo imanje. Kao đak sam nastupao u juniorskoj ligi Rodoča. U Mostaru je tada bio običaj da se organizuju turniri mahala, gdje bi mlađa raja nastupala, ispod 18 godina. Treneri Veležovog prvog tima su tu izabirali juniore za ekipu Veleža. Mene su u 2 navrata izabrali, pa sam 1960. i 1961. nastupa za juniore Veleža. U tom periodu bio je turnir juniora, pa sam tu izabran za reprezentaciju Hercegovine, gdje su bili igrači iz Veleža, Čapljine i iz Trebinja. Tada se birala i juniorska reprezentacija cijele BiH, no tu nisam prošao. Kada sam završio školu u Mostaru, počinjem igrati za Turbinu. Tada smo igrali na Bokulji. Tu je bio stari stadion. Od ngometa sam se oprostio negdje 1975. godine, tako da sam dug period igrao za Turbinu. Kroz Turbinu je prošlo masu igrača, omladinaca, tako da mi se teško sjetiti svih njih. Samo golmana je u tom periodu prošlo oko desetak, a tek igrača. Naveo bih da od ovih starih igrača, koji su stariji od 1940. godine, imamo još živih. To su Hajro Klepo, Halilhodžić Džemil i Beća Tufek. Tu je i Ismet Salihamidžić, 1940. godište.
Da li se nogomet u to vrijeme pratio? Kakva atmosfera bi bila na Vašim utakmicama?
-Bilo je uvijek dosta publike na našim utakmicama. Nogomet se pratio i bio je popularan. Osim Turbine, tu su igrane utakmice Opštinske lige. Jelačići su uvijek bili među boljim ekipama. Lug, Podbrežje, Centar..sve su to dobre ekipe. U ljetnom periodu, kada bi Turbina imala pauzu, odigravale bi se utakmice Opštinske lige. Uvijek je tu veliko rivalstvo bilo, ali i dobar nogomet. Također, uvijek je bilo aktivnosti, kao što vidite. Bokulja je bila lijep stadion. Zatim dolazi plan da se tu gradi razvodno postrojenje, tako da je tu izrađeno nešto novo umjesto stadiona. Mi smo te godine sve utakmice jesenjeg dijela prvenstva igrali kući, a onda na proljeće, kada su radovi počeli, sve utakmice smo igrali na strani.
Kako se u to vrijeme išlo na gostovanja?
-Putovali smo raznim prevoznim sredstvima. Najviše smo koristili terenska vozila preduzeća Sonda. Granitova vozila smo također koristili za putovanja na utakmice. Znali smo se i otvorenim kamionom prevoziti. Sjećam se jedne prilike, gostovali smo u Opuzenu. Onda nije bilo magistrale, nego se od Bune išlo gore prema Domanovićima, pa do Opuzena. U Opuzen smo došli potpuno bijeli od prašine, morali smo se okupati na Neretvi, bilo je i loših uslova, vidite. Cijela ekipa je znala u jedno terensko vozilo stati, no ipak većinom smo putovali sa ta dva terenska vozila. Snalazili smo se. U to vrijeme naša svlačionica je bila u Dokinoj kući, i on je igrao. A njegova mama je bila žena koja je to čistila, sređivala. Nije bilo tople vode, a nekada bi se utakmice igrale po blatu i kiši, pa bismo trčali odmah kući da se operemo.
U periodu gradnje novog nogometnog stadiona, Fk Turbina je imala jednogodišnju pauzu u svojim aktivnostima. Šta se događalo u tom periodu, koji su se sportovi igrali?
-Jesenji dio prvenstva smo igrali na Bokulji, pa proljetni dio gostovali, kako sam već naveo. Od tog momenta, dok nismo novo igralište napravili, bila je pauza u aktivnostima Turbine. Baš u to vrijeme organizovane su Hercegovačke sportske igre.Organizovane su tri puta, u Mostaru, Čapljini i Trebinju. Tako da smo se zanimali Hercegovačkim igrama. Igrao se mali nogomet, atletika, streljaštvo, mi smo bili dobri u streljaštvu. Bilo je i plivanje. U Mostaru smo bili smješteni u Vojnoj vazduhoplovnoj školi, oni su imali dom za svoje đake. Hranili smo se u ekspres restoranu u centru Mostara. Te igre bile su vrlo dobro organizovane. U Čapljini smo bili smješteni u šatorima pored Neretve, pa su nas komarci pojeli. U Trebinju, smješteni smo bili u velikom hotelu na moru, kod Dubrovnika. Jablanica je imala zaista dobre učesnike na Hercegovačkim igrama. Mi smo mala općina prema broju stanovnika. Mi bismo zauzeli mjesta ispred i Konjica i recimo Čapljine, Livna, Duvna, to su sve veći gradovi od nas, ali posebno smo dobri bili u atletici, plivanju, streljaštvu, malom nogometu. Kada su obustavljenje aktivnosti FkTurbine, zbog izgradnje stadiona, prebacili smo se na rukomet. Čak smo bili u Hercegovačkoj ligi, gostovali smo u Mostaru, Ljubuškom i prilično dobru ekipu smo imali. Kasnije su rukometaši imali mnogo više uspjeha.
Otvaranje novog stadiona je bio svečani događaj. Kako je sve to izgledalo?
-Na izgradnji stadiona je učestvovala cijela Jablanica. Osim građana, koji su radili, najviše je učesća bilo od strane Hidroelektrane novčano, a Granit je mehanizacijom učestvovao, kamionima i slično. Tako da su to bile obične livade, neravne, sa rastinjem. Sjećam se, pred donjim golom, nasuto je metar materijala, da bi se teren izravnao. Odmah smo počeli sa takmičenjem, a otvaranje stadiona je bilo 1973. godine i obilježavala se 40. godišnjica Bitke za ranjenike. Na stadionu je tim povodom organiziran miting. Govorio je Džemal Bijedić, kao predsjednik vlade Jugoslavije. Kada je on vidio stadion i da će narod tu doći, predlagao je da se miting održi na nekom drugom mjestu, da se stadion ne uništi, mnogo mu se dopao stadion. I tako, tada kreće takmičenje na novom stadionu. Kasnije su napravljenje tribine i svlačionice. Sada je stadion lijep, imamo i pomoćni. Upriličeno je gostovanje Veleža jednog prilikom, koji je u to vrijeme bio veoma jak, sa Marićem, Bajevićem..onaj pravi Velež. Eto na toj utakmici sam se ja oprostio od igranja nogometa. Dugo godina, dok sam igrao, obavljao sam dužnost kapitena ekipe. Dobio sam i neka priznanja od Fudbalskog saveza u Mostaru i od Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Dakle, srebrenu značku za doprinos sam dobio. Dobio sam i priznanje od Saveza u Mostaru za fer plej. A rekao bih da su razne firme i preduzeća podržavale sport tada. Izgradnjom stadiona malih sportova “Zlatan Alikadić – Tazlo”, organizovane su radničke igre u malom nogometu. To je bilo jako popularno i održavalo se svake godine. Hidroelektrana je imala dobru ekipu, Granit također. I malobrojnije firme su imale svoju ekipu. Na nivou BiH održavane su Radničke sportske igre. Tu je učestvovao Granit iz Jablanice. Čak se jedne godine plasirao na Savezne igre održane u Skoplju, pa smo išli u Skoplje, u disciplinama streljaštvo i mali nogomet. Hidroelektrana je također na igrama proizvođača struje učestvovala i imala zapažene rezultate. Gostovali su uTuzli, Jajcu, i slično. Hoću da kažem , da osim Fudbalskog kluba Turbina, sport je u Jablanici bila veoma živa aktivnost. Građani su to mnogo pratili, to je bio važan segment života u Jablanici. Imali smo aktivno planinarsko društvo “Vilinac”, posjećivali smo planine, družili se, kuća na Vilincu je u to vrijeme bila vrlo dobra, pa je u ratu uništena i opet obnovljena. Znači, bilo je mnogo aktivnosti tada u Jablanici.
Obavljali ste i funkciju direktora Granita. Kako je Granit izgledao u to vrijeme?
-Bio sam šef računovodstva, a Mandić Abraham direktor Granita. Zatim je on postavljen za načelnika, a ja sam unaprijeđen za direktora Granita. To je bio jedan prelazni period, gdje je on obavljao i jednu i drugu funkciju dok se ja nisam malo uhodao. Bio sam dva mandata tu i to je sa određenim pauzama. To je veoma uspješan period razvoja Granita, ulagalo se u mašine, razvijali su se majdani. Jednog mjeseca, prizveli smo oko hiljadu ipo kubika bloka. U to vrijeme je prihod bio sadašnjih desetak miliona maraka, važili smo u toj industriji za jednu od najjačih firmi. Svi su prerađivali mermer, a jedini mi smo imali granit. To je bilo jedno vrijeme napretka Granita. Granit je stalno opterećivan novim radnicima. U to vrijeme je bila srednja škola u Jablanici, smjer klesar. I kada bi djeca završila školsku godinu, Granit je primao radnike. Ali, i trebali su nam radnici. U moje vrijeme bilo je 850 zaposlenih radnika. Do nekih 90- tih godina to je naraslo do 1100 radnika. Kada sam otišao iz Granita, postavljen sam za načelnika Općine. A onda su mandati bili godinu dana. A ja sam bio načelnik dva mandata, znači dvije godine.
Kada ste Vi bili načelnik Jablanice, kako je Jablanica tada izgledala?
-Dobro je tada Jablanica izgledala, preduzeća su nam bila uspješna. Elektrana, Unis, Granit – svi su dobro radili. Značajan broj zaposlenih je bio u ovim firmama. Tada su još bile firme, Hepok, zatim Jablan, ugostiteljstvo – Čvrsnica je bila aktivna, napravljen je novi hotel, Jablanica je u to vrijeme bila jako uspješna. Eto, samo nas je željeznica zaobišla, sa stanicom u Donjoj Jablanici. To je nešto dalje od samog grada. Tako da bih rekao da u to vrijeme nije bilo nekih posebnih problema, dosta je građana radilo, ljudi su bili zaposleni. U ono vrijeme Jugoslavije pratilo se poslovanje firmi. Najmanje dva puta godišnje bilo je na komitetu razmatranje poslovanja. U Općini se pratio svaki polugodišnji i devetomjesečni obračun, zatim završni račun. Sve je to razmatrano i praćeno, kako ide poslovanje, plate.
Za kraj, recite nam da li ste i dalje aktivni? Kako provodite Vašr slobodno vrijeme?-Hodam ja svakodnevno, još uvijek. Idem prema Krstacu i na Križ, iako sve sporije a i ne upućujem se sam. Malo je to problem organizirati i naći pratnju, ali hodam. Prema mojim statistikama, na Križ sam izašao preko 5000 puta. Bilo je dana, i navečer i ujutru bih otišao na vrh Križa. Ujutru u 6 ustanem, na vrh Križa i nazad, pa na posao. Volim biti aktivan. Na veće planine ne idem. Nadam se da ću sa nekim društvom mojih sposobnosti i godina izaći opet i na Vilinac i na Vran. To su moje planine gdje sam najviše puta bio. Prenj je malo divlji i opasan, ali sam i na Prenju bio dosta puta. Moram spomenuti i kada su nastradali planinari. To je bilo 1972. godine, otprilike. Dvojica iz Sarajeva i jedan iz Zenice. Pet puta smo išli da ih tražimo. Oni su nastradali 14. februara. Vrijeme se pogoršalo, ljudi su se okliznuli i pali. To je jedna neugodna epizoda. Dvojica su sahranjena na Prenju, a jedan u Sarajevu. Bilo je i tužnih i veselih epizoda.
