Pored novinarstva, bavite se i fotografijom. Kako je došlo do zaokreta u karijeri? Ili je to pak nadopuna, jedno ne isključuje drugo, nego su oboje neophodni da biste opstali u Vašem poslu?
-Naš je Zuko Džumhur još davno primijetio da se “samo slike dugo pamte, a riječi već sutra promijene svoj red”, pa je fotografija bila svojevrstan plus mojim riječima. Uz rizik da ću zvučati užasno arogantno, meni se nisu sviđale fotke koje su pratile moje tekstove u nekim novinama u kojima sam tada radila. Pa sam počela nositi svoj fotoaparat. Na kraju sam se toliko specijalizirala za fotografiju, da sam naredne poslove dobila zahvaljujući tome što sam fotograf, pa onda sve ostalo. Fotografija mi je otvorila još novih svjetova: tamo gdje novinar ne može i ne ide – fotograf prolazi. I meni se taj thrill svidio. Ako fotka ne valja, nisi dovoljno blizu, kažu često, i tako je i bilo – od protesta radnika do crvenog tepiha na SFF-u. A i, recimo, dobar je osjećaj stajati na stageu sa Dinom Merlinu, dok u splitska Arena pred nama nepogrješivo mijenja raspoloženja u ritmu čarolije koju on kroz pjesmu donese.
Koje biste stvari naveli kao lijepe strane Vašeg posla, tj. prednosti, a koji su to izazovi novinarskog posla?
-Ljudi su i prednosti i izazov, kao i svaki posao u kojemu radite direktno sa ljudima. Istovremeno imate priliku upoznati i najbolje i najgore ljude, proživjeti svu silu osjećaja sreće i nesreće, i na kraju to hladne glave smjestiti u novinarsku formu. Sve što je Mark Twain rekao je istina, ali na kraju dana bolje se osjećate znajući da ste napravli nešto vrijedno, što bi moglo promijeniti nečiji život na bolje. Zato novinarstvo opstaje kao poželjno zanimanje, unatoč svim neprijatnostima koje sa sobom donosi.
Možete li izdvojiti jedan najizazovniji projekat na kome ste radili?
-Jedan? Uf. Bilo je raznih izazova, i još ih uvijek ima svakoga dana. Ali, evo, na um mi pada pokušaj da natjeram Maksima Mrvicu da mi se nasmiješi za fotku. Ili da nagovaranje Stefana Milenkovića da, radi dobre fotke, skoči s ograde dok u ruci drži skupocjenu violinu. Možda sitacija s legendarnom Brankom Petrić, koja želi da idemo na kafu umjesto na fotkanje? Ili Halida Bešlića koji ustaje sa stolice i pita: “Jesmo li gotovi?” dok ja još uvijek pokušavam namontirati svjetlo? Možda scena sa pronalaskom kuće Đorđa Balaševića u Novom Sadu, dok me njegova Olivera navigira kroz stihove pjesama? Zabavan izazov je bio fotkati Juku Nurkića i našega Jablaničanina Mirzu Teletovića: skoro sam pala s merdevina u pokušaju da uftokam naše ponosne gorostase, pa mi je Nurkić spremno pristao biti pomagač na tome snimanju – nosao mi je merdevine kroz cijeli park. Poslije, gledam Mirzinu fotku iz te ptičije perspektive kod njega na Facebooku, i vidim nečiji komentar “Kolika je tek onda ova Majda Balić”. Draga mi je epizoda sa nanom Fatom Orlović, sa kojom sam putovala u Makedoniju na otvaranje škole koja je dobila ime po njoj – bilo je to prekrasno iskustvo i bila mi je čast biti joj u pratnji nakon što smo završili oficijelni dio. Ili mislite na situacije u kojima mi prilazi ljutiti subjekt sa namjerom da me natjera da obrišem sve što smo snimili i zaprijeti da će mi otkinuti radoznalu glavu? Da mi slomi svaku kost napola i da me na tabutu vrati doma? Obzirom da se trenutno zaista ne mogu sjetiti najizazovnijeg momenta, evo jednog kojega se sjećam kao jednoga od najdražih: prekrasno popodne na Baščaršiji sa Oliverom Dragojevićem, a tokom tog popodneva bila sam mu i kćer, i partner in crime, i bodyguard i fotograf, i odvratna novinarka koja ga otima obožavateljima. Oliver će zauvik ostati moj dida s mora, a taj dan u posebnom sjećanju.
Osoba zbog koje Vas je zainteresiralo novinastvo?
-Christiane Amanpour. Neponovljiva je.
Koji su Vaši planovi za budućnost? Imate li neku neostvareno želju kada je riječ o karijeri?
-Iako sam zadnjih nekoliko godina više rubno u novinarstvu, uvijek iskoristim priliku uskočiti u neku redakciju i napisati priču, donijeti dobar video ili fotku. Zahvaljujući finskoj ambasadi u Hrvatskoj, prošlog sam septembra bila jedini novinar iz BiH koji je pokrivao događanja sastanka ministara poljoprivrede EU u Helsinkiju. I zaljubilja sam se u fascinantni glavni grad na Baltiku, poslije sabravši svoje utiske zabavnom reportažom. I sutra bih se vratila tamo. Neostvarene želje? Neostvarena mi je želja ostala maturski rad o Johnnyju Štuliću, za koji tadašnja jablanička gimnazija nije imala sluha. Želju da mu odem u Utrecht kampovati pred kućom dok ga ne prisilim da mi se obrati još uvijek kanim realizirati jer je Johnny obojio moj karakter na mnoštvo raznih načina, zauvijek ostavši moja fascinacija. Jer, ukus je karakter, a karakter sudbina, kako Pjesnik reče.
