Povodom Svjetskog dana fotografije, koji se obilježava 19. augusta, razgovarali smo sa Suzanom Maksumić, fotografkinjom iz Jablanice, koja svojim objektivom najčešće bilježi neke od najvažnijih trenutaka u životima ljudi – vjenčanja, rođendane, dolazak bebe, porodična okupljanja i druge trenutke koji se možda dogode samo jednom, ali zahvaljujući fotografiji ostaju sačuvani zauvijek.
U vremenu kada gotovo svako u džepu ima telefon sposoban napraviti kvalitetnu fotografiju, sa Suzanom smo razgovarali o tome šta zapravo čini dobru fotografiju, koliko je važno prepoznati iskrenu emociju, ali i kakvu odgovornost nosi saznanje da će fotografija napravljena danas nekome za 20 ili 30 godina možda predstavljati jednu od najdragocjenijih uspomena.
Od ljubavi prema umjetnosti do bilježenja životnih priča
Suzana kaže da je oduvijek bila zaljubljenik u umjetnost, a posebno u lijepu i kvalitetnu fotografiju.
„Često bih gledala radove drugih fotografa, komentarisala ih i divila im se. Vremenom, kako sam sve više fotografisala ljude, shvatila sam da me ne privlači samo fotografija kao umjetnost, već priče koje se iza nje kriju“, govori Maksumić.
Upravo su je ljudi i njihove životne priče najviše privukli ovom poslu.
„Posebno me privlače trenuci koji se, hajmo reći, dešavaju jednom u životu. Volim tu emociju, spontanost i one male trenutke koje možda niko drugi ne primijeti, a koji kasnije postanu najvrijednija uspomena.“
Prekretnica je, kaže, došla kada je shvatila koliko joj ljudi zapravo vjeruju.
„Kada me neko pozove da zabilježim jedan od najvažnijih dana svog života, osjećam jako veliku odgovornost, ali i privilegiju, naravno. Od tada fotografija za mene više nije bila samo hobi ili lijepa slika. Postala je zadatak da ispunim očekivanja ljudi i način da im pružim nešto što će im ostati uspomena za cijeli život.“
Najljepše fotografije ne mogu se namjestiti
Fotografisanje vjenčanja posebno je zahtjevno jer fotograf nema mogućnost ponoviti trenutak. Pogled, suza, zagrljaj ili osmijeh traju svega nekoliko sekundi, a upravo takvi trenuci često postanu najdraže fotografije.
„Emocija i jeste jedan od najvećih izazova i najljepših dijelova fotografije. Posebno bih izdvojila fotografisanje vjenčanja. Najemotivniji trenuci dešavaju se upravo na vjenčanjima, gdje vidimo ljubav, sreću, nervozu, tremu, puno suza radosnica, želju, veselje…“, priča Suzana.
Upravo zbog toga smatra da najbolje fotografije često nisu one koje su unaprijed isplanirane.
„Najljepše fotografije nastanu upravo tada, u trenucima koje ne možete isplanirati i namjestiti. Možete ih samo prepoznati i biti dovoljno brzi da ih zabilježite.“
Naravno, dio posla podrazumijeva i usmjeravanje ljudi, ali Suzana nastoji da ni tada fotografije ne izgube prirodnost.
„Postoje trenuci kada usmjerim ljude kako i gdje da stanu ili im dam neku malu sugestiju, ali onda se trudim da ih opustim i pustim da budu ono što jesu.“
„Fotoaparat je alat. Razliku prave oko, iskustvo i osjećaj za ljude“
Razvoj kamera na mobilnim telefonima posljednjih godina potpuno je promijenio način na koji svakodnevno bilježimo život. Fotografija nikada nije bila dostupnija, ali Suzana naglašava da kvalitetan telefon sam po sebi nekoga ne čini fotografom.
„Danas telefoni zaista mogu napraviti nevjerovatno dobre fotografije i mislim da je to super stvar. Ali slikanje mobitelom nije isto kao i slikanje fotoaparatom. Ljudi koji se bave fotografijom znaju o čemu govorim.“
Posebno joj, priznaje, zasmeta kada čuje komentare kojima se olako omalovažava nečiji fotografski rad.
„Često čujem kako ljudi komentarišu nečiji rad: ‘Bezveze su mu slike, ljepše bih ja mobitelom uslikao’, i to me baš ljuti.“
Za nju se posao fotografa ne završava pritiskom na okidač.
„Telefon može napraviti dobru fotografiju, to je činjenica, ali profesionalni fotograf je puno više od običnog ‘klika’. Mora znati zašto je baš taj trenutak vrijedan fotografisanja. Mora znati gdje stati, paziti na kompoziciju slike, kako iskoristiti najbolje svjetlo, kako uhvatiti emociju, editovati na svoj način i kako od svega toga napraviti fotografiju koja će sutra biti nečija najljepša uspomena.“
A oprema je, smatra, ipak samo jedan dio cijele priče.
„Fotoaparat je alat. Ono što pravi razliku je oko, iskustvo koje imate, osjećaj za ljude i sposobnost da u pravom trenutku pritisnete okidač. O kvaliteti opreme neću da govorim. Jer, na kraju, nije najvažnije koliko je fotografija tehnički savršena, nego koliko emocije u nama probudi.“
Fotografija kojoj ćemo se vratiti za 30 godina
Upravo povodom Svjetskog dana fotografije pitali smo Suzanu šta fotografija predstavlja njoj lično.
Odgovor je jednostavan – uspomenu.
„Za mene fotografija prije svega predstavlja uspomenu. Predstavlja mogućnost da sačuvamo trenutak koji je prošao i kojem se možemo vratiti čak i nakon mnogo godina.“
Posebnu težinu njenom poslu daje pomisao da fotografije koje danas napravi jednog dana mogu postati dio porodične historije.
„Kada fotografišem vjenčanja, bebe i porodice, svjesna sam da ono što danas fotografišem možda za 20 ili 30 godina neće biti samo lijepa fotografija, već nešto što će nekome imati ogromnu emotivnu vrijednost. Možda će neko tada gledati fotografiju svojih roditelja, nene i dede ili trenutak iz svog djetinjstva i kroz nju ponovo osjetiti dio tog vremena.“
Upravo zbog toga svakom fotografisanju, kaže, pristupa s velikom odgovornošću.
Suzana pritom otvoreno kaže da sebe još uvijek ne smatra profesionalnim fotografom i da je svjesna koliko prostora ima za učenje i napredovanje.
„Svjesna sam da još mnogo toga moram naučiti – od same fotografije, rada sa svjetlom i kompozicijom, do načina editovanja i obrade fotografija. I upravo to me motiviše da učim, napredujem i svakim novim fotografisanjem budem bolja.“
Ipak, bez obzira na to kako samu sebe trenutno definiše, odnos prema ljudima koji joj povjeravaju svoje najvažnije trenutke ostaje isti.
„Svakom fotografisanju pristupam profesionalno, odgovorno i sa puno pažnje, jer znam da mi ljudi povjeravaju trenutke koji se dešavaju jednom u životu. Za mene je to velika čast, ali i velika obaveza.“
Možda upravo njene posljednje riječi najbolje opisuju smisao fotografije i razlog zbog kojeg joj je odlučila posvetiti toliko vremena:
„Ono što me posebno ispunjava je taj osjećaj da će sutra, za nekoliko decenija, fotografije koje sam napravila ja, Suzana Maksumić, biti nečija najljepša uspomena i mogućnost da ponovo vidi i osjeti jedan dio svog života.“
Na Svjetski dan fotografije upravo nas takve riječi podsjećaju na ono što se u moru miliona fotografija koje svakodnevno nastaju lako zaboravi – trenutak traje kratko, ali dobra fotografija može ga sačuvati generacijama.
