Jablanica i Konjic opraštaju se od Vere Arapović, dugogodišnje prosvjetne radnice koja je generacijama učenika prenosila znanje, ali i životne vrijednosti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Djetinjstvo je provela u Hrvatskoj, a kasnije je svoj život i rad vezala za Konjic i Jablanicu, gdje je ostavila dubok i neizbrisiv trag u obrazovanju brojnih generacija.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa

Putujete cestom M17? Napravite obaveznu pauzu tamo gdje miris bureka zaustavlja svakoga – vaša Pekara Putnik!
Vera Arapović preminula je jučer u 91. godini života, a sahrana će se obaviti sutra na gradskom groblju Musala u Konjicu.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Ekipa portala JablanicaLive imala je čast razgovarati s njom nekoliko dana prije njene smrti. Intervju tada nije stigao biti objavljen, a danas ga donosimo kao znak poštovanja i sjećanja na jednu izuzetnu ženu.
“Završila sam Višu pedagošku školu u Mostaru, koja je tada trajala dvije godine. U to vrijeme nije bilo udžbenika – morali smo hvatati bilješke na predavanjima. Kasnije sam upisala i završila fakultet, što mi je bila velika želja i cilj koji sam sebi zacrtala. U Sarajevu sam diplomirala pedagogiju i psihologiju.”
Prisjećajući se svojih početaka, govorila je o vremenu kada su i Jablanica i obrazovni sistem bili u razvoju.
“Kada sam počela raditi u osnovnoj školi u Jablanici, srednja škola ovdje još nije postojala. Osnovna škola se tek osnivala, a ja sam predavala srpskohrvatski jezik. Nije bilo dovoljno kadra – to su bili sami počeci školovanih nastavnika.”
S toplinom se prisjetila i svojih kolega, ali i vremena kada je sve bilo u nastajanju.
“Moj muž, Mladen, bio je direktor škole. Ankica Ereš predavala je domaćinstvo, Tidža Mrkonjić biologiju, Ljuban Ljubo, matematiku je predavala Regina. Nije nas bilo mnogo, ali nije bilo ni djece – samo jedno odjeljenje. I sam grad Jablanica bio je u formiranju, pa je i škola imala tek jedno odjeljenje.”
Njena poruka o radu s djecom i danas odzvanja snažno.
“Uvijek sam nastojala biti pravična i voljela sam djecu. Često kažem: onaj ko ne voli djecu, neka bježi iz škole. Djeca su me voljela, a i danas me moji učenici posjećuju i pozdravljaju – sjećaju me se s toplinom.”
Koliki je trag ostavila, svjedoče i poruke njenih bivših učenika:
“Najbolja nastavnica koja je znala prenijeti znanje i zainteresirati učenike. Uz to, bila je prava pedagoginja. Pokoj joj duši, a Grenku saučešće.”
“Otišla nam je još jedna dobra duša ovog grada koji se polako prazni od dobrih, poštovanih, poznatih svima nama. Draga učiteljice Vera, mirno spavaj pored svog supruga i neka vam je pokoj dušama. Grenko, tebi i porodici iskreno saučešće. Laka im zemlja.”
“Pokoj joj duši. Od nje sam naučila mnogo – njena dobrota i znanje zauvijek će ostati sa mnom.”
Danas ove riječi imaju posebnu težinu – kao svjedočanstvo jednog vremena, ali i jedne profesije kojoj je posvetila cijeli život.
Neka joj je vječni rahmet / pokoj duši.










