U hercegovačkom selu Gornje Ravno, u kojem danas živi svega pet stanovnika, tišina je zamijenila nekadašnju pjesmu, druženja i svakodnevni život.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Među rijetkim preostalim mještanima je Svetko, čovjek čija je iskrena životna ispovijest, zabilježena pred kamerama Glasa Hercegovine, dirnula brojne gledaoce.
Nekada je, prema riječima mještana, ovo selo bilo puno života. Ljudi su se okupljali, družili, pjevali i pomagali jedni drugima. Danas su od tih vremena ostale uglavnom uspomene, dok se broj stanovnika sveo na svega pet.
Upravo u takvom okruženju živi Svetko sa svojom starijom sestrom. Nikada se nije oženio niti je imao djecu, a kada se osvrne na godine koje su prošle, upravo je to ono za čim najviše žali.
„Žao mi je što se nisam oženio i što nemam djece… a djeca su sve“, kazao je Svetko u razgovoru s ekipom Glasa Hercegovine.
U nekoliko jednostavnih riječi stala je životna priča čovjeka koji, uprkos svemu što ima, osjeća prazninu zbog porodice koju nikada nije zasnovao.
Njegova ispovijest podsjeća na ono što se često zaboravlja u svakodnevnoj trci za materijalnim stvarima. Čovjek može imati kuću, zemlju i sve što mu je potrebno za život, ali porodična toplina, dječiji osmijeh i blizina dragih ljudi imaju vrijednost koju je teško nadomjestiti.
Svetku posebno nedostaju nekadašnja druženja, pjesma i ljudi s kojima je dijelio svakodnevicu. Kako selo polako ostaje bez stanovnika, nestaje i način života kakav su generacije prije njega poznavale.
Njegova priča, međutim, nije samo priča o neostvarenoj želji jednog čovjeka. Ona je i svjedočanstvo o sudbini brojnih hercegovačkih sela koja godinama ostaju bez stanovnika.
Iza zatvorenih kuća, napuštenih dvorišta i sve tiših seoskih puteva ostaju ljudske sudbine, uspomene i priče koje zaslužuju biti sačuvane od zaborava.
Videozapis, koji je Glas Hercegovine objavio 17. septembra 2026. godine, privukao je pažnju gledalaca i izazvao emotivne reakcije.
„Čovječe, što me rasplaka“, napisao je jedan gledalac, dok su drugi zahvalili autorima što prenose ovakve životne priče i podsjećaju na važnost ljudske bliskosti i razumijevanja.
Ekipa Glasa Hercegovine istaknula je da su ih Svetko i njegova sestra srdačno dočekali, zahvalivši im na gostoprimstvu, iskrenom razgovoru i toplom dočeku.
Na kraju, Svetkova ispovijest ostavlja jednostavnu, ali snažnu poruku: godine prolaze, sela se prazne, a ono za čim čovjek najviše može žaliti nisu stvari koje nije stekao, nego trenuci i porodična sreća koje nije imao priliku doživjeti.
