Evropski dan jezika obilježava se 26. septembra, a tim povodom JablanicaLive donosi priču Jablaničanina Irfana Bešića, čiji su obrazovanje, profesionalni put i svakodnevni posao već godinama usko povezani s jezicima, učenjem i podučavanjem.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Od školskih dana u Jablanici, preko gotovo spontane odluke da aplicira za studij u Sjedinjenim Američkim Državama, do pune stipendije i studiranja na Lehigh Universityju, njegov put nije bio unaprijed isplaniran.
Posebno mjesto u toj priči zauzima engleski jezik. Prvi čas održao je još 1. novembra 2015. godine, a tokom naredne decenije kroz Engoo je radio s učenicima različitih uzrasta i profila. Danas je English Language Instructor u kompaniji Learnlight, gdje podučava zaposlenike velikih kompanija iz različitih dijelova svijeta.
Za JablanicaLive govorio je o školskim danima, odlasku u Ameriku, noći u kojoj je uz zvuk vatrometa završavao aplikaciju za fakultet, punoj stipendiji, životu u SAD-u, radu sa studentima iz različitih jezičkih sredina, ali i o Jablanici, porodici i poruci mladima koji razmišljaju o odlasku u svijet.
Kada se vratite na školske dane u Jablanici, čega se najviše sjećate i koliko su učitelji i nastavnici uticali na Vaš kasniji put?
Bilo je mnogo veoma pametnih učenika u mojoj generaciji. Ono čega se najviše sjećam jesu učitelji i učiteljice koji su me podržavali. Volio sam učiti i istraživati, iako nisam uvijek bio pedantan sa zadaćom. Da su htjeli, mogli su se fokusirati na moje propuste i kazniti me zbog toga, ali imao sam sreće da su ipak odlučili podržati me u mom radu i radoznalosti. Mislim da je ta podrška dosta uticala na mene.
Jeste li tada već imali plan da svoje školovanje nastavite izvan Bosne i Hercegovine?
Što se tiče školovanja, nisam nikada imao neke posebne planove, ali jesam imao ideje. Tokom srednje škole razmišljao sam o tome kako bi bilo interesantno studirati u inostranstvu, iako je Amerika u tom periodu djelovala prilično daleko. Najviše sam razmišljao o Austriji ili Turskoj. Za Bosanca, te zemlje su nekako djelovale na dohvat. Ali, eto, sudbina uvijek bude malo drugačija nego što smo zamislili.
Kako je onda došlo do odluke da aplicirate za studij u Americi i do pune stipendije?
Odluka da apliciram za Ameriku bila je potpuno neočekivana. Bio je novembar 2015. godine i, pošto aplikacije za fakultete u većini evropskih zemalja počinju tek na ljeto, nisam ni razmišljao o tome da apliciram bilo gdje.
Tada mi je nekoliko prijatelja reklo da planiraju aplicirati za Ameriku. Već su nekoliko puta polagali testove i ovo im je bila posljednja prilika da pokušaju ostvariti dobar rezultat. Sljedeći dan je bio posljednji rok za prijavu za SAT i TOEFL. Malo sam razmislio o tome i te večeri pitao majku i babu da li bih mogao aplicirati. Testovi nisu bili jeftini i koštali su oko 300 KM za samo jedan pokušaj. Elhamdulillah, imam najbolje roditelje i potpuno su me podržali. Tako sam već narednog dana aplicirao za posljednji SAT i posljednji TOEFL te godine.
Za SAT sam imao samo sedmicu dana da se pripremim, a za TOEFL tri sedmice. To je bio tek prvi korak. Nakon testova počeo je pravi posao. Imao sam mjesec dana, do kraja decembra, da završim cijelu aplikaciju: unesem sve podatke, napišem eseje i pronađem profesora koji bi mi napisao preporuku.
Sjećam se da smo ja i moj prijatelj prenoćili u ofisu na koledžu za Novu godinu kako bismo završili posljednje eseje. To je bilo moguće jer je u Americi još uvijek bio 31. decembar, pa smo imali vremena do šest ujutro da sve predamo. I danas se sjećam zvuka vatrometa dok sam hodao u krug i razmišljao kako da završim posljednji esej.
Nakon toga je počelo veliko čekanje. Sve smo predali te noći, a vijest da sam dobio punu stipendiju stigla je krajem marta.
Kako je izgledalo prilagođavanje životu i studiranju u Americi?
Život u Americi je veoma različit od ovog kod nas. Na dosta stvari čovjek se može naviknuti, ali neke stvari su teže. Meni je najteže palo naviknuti se na američki način planiranja života. Svaka minuta u danu mora biti isplanirana. Fali Amerikancima „ćejf“.
S druge strane, univerziteti u Americi stvarno jesu prilagođeni studentima iz inostranstva. Ima mesdžid za klanjanje, univerzitet organizuje i iftare tokom ramazana. Ljudi jednostavno prihvate da si iz drugog dijela svijeta i da imaš svoje potrebe.
Na Lehigh Universityju ste se dodatno posvetili jeziku. Šta Vas je u toj oblasti najviše zainteresovalo?
Na Lehigh Univerzitetu većina studenata pohađa po sistemu „Major + Minor“, to jest jedan glavni smjer i drugi polusmjer. Pošto sam imao priliku da pohađam jedan engleski program tokom ljeta prije prve godine, već sam se nekako bio navikao na studiranje engleskog.
Posebno me je interesovala pragmatika, odnosno način na koji se jezik koristi u stvarnim komunikacijskim situacijama. Taj ljetni program mi je dao vrijeme da se potpuno posvetim jeziku neko vrijeme, što je, ja mislim, bilo ključno.
Prvi čas engleskog održali ste još 2015. godine. Kako je izgledao početak tog profesionalnog puta?
Prvi čas engleskog sam održao 1. novembra 2015. godine. To je bilo za Engoo, i tu sam nastavio raditi sljedećih 10 godina. Osjećaj je bio predobar.
U većini ovih „online-teaching“ kompanija učitelji imaju veliku slobodu da predaju kako oni misle da je najbolje. To je nevjerovatno efektivno za razvoj jednog mladog učitelja. Tada sam imao 22 godine.
Osjećaj uspjeha kada student koji je dolazio na tvoje časove jer želi ići na fakultet u Ameriku to stvarno i uspije ostvariti je nevjerovatan. Jedan od razloga zašto je Engoo dobar za početak jeste to što ima širok spektar studenata, od tinejdžera, preko radnika i poljoprivrednika, pa čak do penzionera. Tako vremenom možeš, s jedne strane, steći iskustvo s različitim vrstama studenata, a s druge strane shvatiti za koju grupu si najbolje prikladan da predaješ.
Tokom ovih deset godina shvatio sam da moja prednost leži u predavanju engleskog za više nivoe i za profesionalne svrhe. U biti, što je viši nivo studenta, to ga bolje mogu podučavati. Tako da sam zadnjih nekoliko godina u Engoo-u većinom predavao B2, C1 i C2 nivoe.
No, nakon 10 godina bilo je vrijeme za sljedeći korak. Pošto sam već bio specijaliziran za ove poslovne situacije i više nivoe, počeo sam tražiti kompaniju koja bi mi odgovarala. I Learnlight je bila perfektna opcija.
Danas radite za Learnlight. Kako izgleda Vaš posao i s kim radite?
Learnlight je nevjerovatna kompanija. Uslovi su fantastični, tim s kojim komuniciram je ljubazan, a studenti su zaposlenici velikih kompanija koji imaju jaku i realnu motivaciju da unaprijede svoje znanje engleskog jezika.
Način na koji Learnlight radi jeste da svoje usluge pruža kompanijama. Kompanija sklopi ugovor s Learnlightom i onda ima pravo da svojim radnicima obezbijedi nastavni plan i program koji je specijaliziran za poslovne svrhe.
Ti radnici prate program koji može trajati 3, 6 ili 12 mjeseci, zavisno od ugovora, a moja funkcija je da ih podučavam i savjetujem tokom tog perioda.
U Engoo-u sam predavao studentima koji su većinom bili iz istočne i jugoistočne Azije, no sada predajem studentima koji su pretežno iz zapadne Evrope i Južne Amerike.
U tome je mala razlika, jer da bi nekome efektivno predavao engleski, moraš razumjeti koje poteškoće mogu nastati kod ljudi koji dolaze iz različitih jezičkih sredina. Student iz Japana i student iz Španije mogu imati potpuno različite poteškoće pri učenju engleskog jezika.
Nakon svih putovanja i iskustava, šta Vam danas predstavlja Jablanica?
Jablanica je za mene kao planeta Zemlja u odnosu na čitav svemir — mala tačka u ogromnom prostranstvu, ali nama ipak može značiti više od svega što se nalazi oko nje. Što sam više putovao svijetom, to sam više uživao u džumi petkom u Jablanici i kafi poslije toga.
Kad si rođen ovdje, navikneš se na jezero, na kanjon Neretve i na mali gradić koji ti se ponekad može činiti usporenim i dosadnim. No, nakon što vidiš dosta svijeta, stvarno primijetiš da je Jablanica, smještena između Prenja i Čvrsnice, kao biser u školjci.
Šta biste poručili mladim ljudima iz Jablanice koji imaju velike želje, ali možda misle da su im neke prilike nedostižne?
Moja preporuka mladima je da jednostavno pokušaju. Ako te neka karijera posebno interesuje ili želiš studirati u određenoj zemlji, jednostavno pokušaj. Pošalji email, raspitaj se. Svaki proces izgleda teško dok ga detaljno ne pročitaš i ne vidiš šta se zapravo traži.
Apliciranje za Ameriku jeste dug proces, ali otvoriš njihovu online stranicu za prijave i korak po korak popuniš sve što je potrebno. Klikneš „Pošalji“ i eto ga. Svugdje gdje sam putovao susreo sam „ljude“ – obične ljude čiji je život gotovo isti kao naš, samo sa nekim malim razlikama. Zato, ako želiš negdje otići ili nešto pokušati, istraži, pitaj, raspitaj se i pokušaj. Nikad ne znaš dok ne probaš.
Nakon svega što ste profesionalno ostvarili, šta vidite kao svoj sljedeći veliki cilj?
Put do svega ovoga bio je pun iznenađenja. Meni je ovaj posao mnogo više od karijere. Svoju suprugu sam upoznao upravo preko ovog posla, a iz tog susreta danas imam dvojicu slatkih momaka. Stariji je prije nekoliko sedmica krenuo u prvi razred.
Sljedeći korak su djeca. Ja mogu i dalje napredovati u svojoj karijeri i to svakako namjeravam. Ali, iskreno, sve što ja mogu postići u karijeri djeluje mi malo u poređenju s onim što moji sinovi tek mogu ostvariti. Zato mi je danas najvažnije da budem tu za njih, da ih podržim dok odrastaju i, ako mogu, naučim ih kako da kroz život budu dobri ljudii da pronađu ono što će ih učiniti sretnima. Mislim da mi je to trenutno najveći životni cilj.
