U svijetu gdje zanati polako gube bitku pred digitalnim vještinama, priča Ekrema Hanića iz Jablanice vraća vjeru u vrijednost rukotvorstva, poštenja i predanosti. Vodoinstalater s četiri decenije iskustva, Ekrem ne govori samo o cijevima i olovu – on priča o životu, odrastanju bez oca, učenju kroz nepravdu, ratnim danima i porodičnim vrijednostima koje se ne mjere novcem. Njegova priča je svjedočanstvo jednog zanata, jednog grada i jedne generacije koja je znala šta znači biti na raspolaganju ljudima.
Početak zanata i teška školska iskustva
Ekrem se prisjeća svojih prvih koraka u zanatu, vremena kada se znanje nije dijelilo lako, a učenici su se morali boriti za svaku korisnu informaciju.
“To je bilo davne 1981. godine kada sam krenuo učiti zanat. Morao sam ići tim putem jer mi je otac rano preminuo. Zanat sam završio 1983. godine u Konjicu. Nisam ponio veliko znanje sa sobom jer niko od majstora u toku mog školovanja nije želio pomoći učeniku i nešto ga naučiti. Pokojni Žuža iz Ostrošca je bio jedini koji je nama želio pomoć. Ti majstori su prema nama bili bahati i tjerali su cirkus s nama, nije im bilo stalo do toga da nam prenesu znanje. Ipak, praksu sam imao ocjenu 5 jer mi je Žuža pokojni, kojeg sam već spomenuo, pokazivao kako se topi olovo i ostale bitne stvari.”
Presudni susret u vojsci
U Beogradu, tokom služenja vojnog roka, Ekrem upoznaje čovjeka koji mu mijenja život – majstora Olivera Nikolića, koji mu pruža ono što škola nije mogla: stvarno znanje i povjerenje.
“To je bio čovjek koji je meni dao zanat u ruke. Jedne prilike smo sjeli da razgovaramo a on me pitao ima li nešto da mi nije jasno. Odgovorio sam mu iskreno da ništa ne znam i da ne treba od mene ne treba očekivati da mu nešto uradim jer ne znam. Oliver je cijenio moju iskrenost i tada mi je objasnio da će dati sve od sebe da me poduči ukoliko je meni stalo do zanata. Obećao mi je da kada se vratim u Bosnu iz Beograda da ću moći stati rame uz rame sa svakim VK majstorom. Ja sam se toga prihvatio ozbiljno jer nisam imao druge solucije.”
Povratak iz vojske i početak stabilne karijere
Nakon vojske, Ekrem se vraća u Jablanicu i započinje dugogodišnji rad u JKP “Jablanica”, gdje se potvrđuje kao samostalan majstor.
“Sa njim sam krenuo vrlo detaljno i od nule, kao što sam trebao učiti na prvoj godini zanata. 1985. godine se vraćam iz vojske pa sam u komunalnom radio 6 mjeseci a zatim odlazim u splitsku vojnu poštu i tamo sam vrlo uspješno i samostalno sve objekte radio i od tada više nisam imao nikakvih prepreka što se znanja i zanata tiče. Nakon toga ostajem u komunalnom evo punih 38 godina.”
Tehnološke promjene u zanatu
Prisjeća se kako se nekada radilo s teškim materijalima, bez savremenih alata, ali ističe da ljubav prema zanatu briše granice između teškog i lakog.
“Tada se radilo sa teškim cijevima, gusane cijevi pa je posao vodoinstalatera smatran vrlo teškim zanatom. Olovo se tada savijalo, nije bilo vodovodnih koljena kao danas. U olovo bi se sipao pijesak pa se to nabijalo i savijalo. Danas je to potpuno druga priča i nije teško kao što je bilo. A želio bih da naglasim da ko voli ovaj zanat, njemu nije ni težak.”
Nedostatak kadra i sistemski problemi
Ekrem govori o zabrinjavajućem nedostatku vodoinstalatera u Jablanici, ukazujući na sistemske propuste i potrebu za obrazovnim reformama.
“Ovo je danas jako tražen i isplativ zanat, ali ono što se dešava je da nema kapaciteta. Evo vam samo razlika između Konjica i Jablanice. Konjic svako druge godine izbaci generaciju vodoinstalatera, po jedan razred. Kod nas generaciju vodoinstalatera nismo imali 40 godina. Jedne prilike sam razgovarao sa rahmetli Fadilom Leparom. Ovo jeste grad kamena, ali smatram da bi bilo dobro uvesti razred vodoinstalatera. Međutim, niko se nikada nije našao za shodno da to i uradi. U Jablanici ima vrlo malo vodoinstalatera, da tako kažem četiri čovjeka nas imaju. Ne znam šta omladina misli, ali kada bih se ponovo rodio opet bih ovaj posao izabrao. Dakle, po meni je uzrok nedostatka vodoinstalatera prvo u sistemu, nemamo školu.”
Porodična tradicija i budući planovi
Zanat se prenosi s koljena na koljeno – Ekremovi sinovi nastavljaju porodični posao u Austriji, a uskoro planiraju povratak i osnivanje firme u BiH.
“Moja djeca rade isti posao kao i ja. Obojica su zaposlena u Austriji u firmama, i jako uspješno se bave ovim zanatom. Nastojao sam da moja djeca od malena steknu radnu naviku. Čovjek kad ima radnu naviku, on je kao vrba, gdje god ga spuštiš prima se. A ako se ustaje u 2 u danu, a kući dolazi u 2 u noći, teško će se onda djeca na put izvesti. Prije 5 mjeseci sam otvorio firmu pod nazivom “As profi bau” i to za svoje sinove. Planiramo da se oni vrate u BiH i vode svoju vodoinstaltersku firmu. Želimo uvesti noviju tehnologiju i modernije cijevi. Kada odem u penziju raditi ću sa sinovima, 40 godina sam dežurao nad ovim gradom i planiram još da budem tu ljudima na raspolaganju.”
Poruka mladima i filozofija zanata
Ekrem šalje snažnu poruku mladima – odlučnost i radna navika su ključ uspjeha, a zanat je, kako kaže, poput vreće brašna: daje sigurnost i dostojanstvo.
“Omladini poručujem da budu odlučni. Ja garantujem svima, ko se odluči baviti vodoinstalaterskim poslom, neka provedu sa mnom 3 mjeseca i sigurno će nakon toga moći samostalno raditi. Ja zanat gledam kroz vreću brašna. Ako ja danas promijenim česmu, znači imam vreću brašna. Keramičar ako stavi kvadrat keramike, ima također vreću brašna. Također imam običaj reći da je ovaj posao jako isplativ jer kuda teče voda-tu teče i nafaka.”
Ratne godine i vodovodna borba
U najtežim danima rata, Ekrem i njegove kolege održavali su vodovod u Jablanici, a jedna dirljiva priča o rahmetli Sidi ostaje duboko urezana u njegovom sjećanju.
“Često se sjetim jedne žene, rahmetli Side. To se desilo u ratu, ženi pukla cijev, došla je po mene – plače kao godina, u stanu joj 10 cm vode. Rekao sam joj da se ne sekira i da ću riješiti problem. Rekla mi je da ako preživi rat da će mi platiti za moj rad. Prošao je rat i došla i prva penzija, a mene rahmetli Sida zove. Čitav rat je to žena pamtila. Kada smo već kod rata, moram spomenuti da smo rahmetli Honđo Šerif i ja vrlo dobro brinuli o vodosnadbijevanju u Jablanici tokom rata. Bilo je jako teško održavati vodovod, ali Jablanica je tokom rata samo dva dana bila bez vode. Zaslužni su i rahmetli Vajza koji je radio u centrali i Ismet poznad pod nadimkom Rob i Omer Nezirić koji je radio u Unisu. Zahvaljujući tim ljudima sve se dalo zakrpiti i popraviti, jer u ratu u Jablanicu nije mogao ulaziti materijal.
Ljudskost i odnosi s komšijama
Ekrem ističe važnost međuljudskih odnosa, strpljenja i poštovanja – vrijednosti koje su ga vodile kroz sve godine rada.
“Morate poštovati ljude, od djeteta do starca. Nekada je neko nerovozan, nije raspoložen, pa se morate prilagoditi. Nisam nikada imao sukobe s ljudima, a često sam i prešućivao neke stvari radi dobrih odnosa. Posebno ako nekome učiniš uslugu, ljudi to pamte.”
Humanitarna akcija i pogled van granica
Na kraju, Ekrem dijeli priču o bunaru u Bangladešu koji je njegova porodica finansirala – dokaz da pravi majstor ne gradi samo cijevi, već i mostove ljudskosti.
“Moja porodica je finansirala bunar u Bangladešu. To je bilo 2022. godine, bila je ta akcija humanitarna, ko je voljan da pomogne. Moja djeca i ja smo se odazvali uz jednog prijatelja iz Cazina, Hasiba Gabeljića. Postoji agencija koja se time bavi i kasnije su nam argumentovano sve dostavili šta su napravili, poslali su nam slike.”
