JablanicaLive razgovarala je sa Ziadom Čajićem, poznatijim pod nadimkom Piva – Jablaničaninom koji je ostavio neizbrisiv trag na malonogometnim turnirima u Jablanici.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Njegove majstorije s loptom okupljale su publiku u velikom broju, a generacije su ga pamtile kao „šejtana u lopti“ i legendu lokalnog nogometa.
U razgovoru se prisjetio svojih početaka na Bokulji, kada je kao dječak donosio lopte starijim igračima, ali i vremena kada se igralo s jednom jedinom loptom, pa bi prekidi trajali i po nekoliko minuta. Govorio je o trenerima koji su ga oblikovali, putovanjima s Turbinom širom Bosne i Hercegovine, te o nadimku „doktor fudbala“ koji je ponio u Gornjem Vakufu.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Putujete cestom M17? Napravite obaveznu pauzu tamo gdje miris bureka zaustavlja svakoga – vaša Pekara Putnik!
Prisjetio se i velikih utakmica – od finala Kupa Maršala Tita na Štugartovom stadionu do malonogometnih turnira u Jablanici i Mostaru, gdje je zajedno s bratom i prijateljima znao očitati nogometnu lekciju i najpoznatijim ekipama.
Nekada je djetinjstvo, bez mobilnih telefona, izgledalo potpuno drugačije nego danas. Piva nam otkriva šta su bile njegove omiljene zanimacije dok je odrastao.
“Još kao dijete gledao sam na Bokulji starije igrače kako igraju i donosio im lopte. Tu su bili Hilma Brković, Ijo Tahirović, Hasan Repeša… Bio sam klinac i veliki ćejf mi je bio otići u Zećine trešnje, sjesti na zid, jesti trešnje i posmatrati trening velikih. U to vrijeme bila je samo jedna lopta, a ne kao danas. Kad bi je neko nabio, dok se pronađe, prekid bi trajao i po pet minuta.”
Gledajući starije, i sam je poželio da postane član FK “Turbine”.
“Treneri kroz moje bavljenje nogometom u Turbini bili su Salem Halilhodžić, Slavko Jelačić – koji je prvo igrao, a kasnije zbog povrede leđa prešao u trenere – te Eso Dugalić. Moj prvi trener, dok sam bio pionir, bio je Torlaković Nedžim. On me prepoznao kao velikog talenta. Dobro se sjećam jedne prilike kada smo se slikali ispred starog hotela, današnje zgrade opštine. Izdvojio me i rekao da mi praktično ništa ne treba ni pomazivati jer sam nadaren. Kad sam malo stasao, već sa 16 godina prebacili su nas nekoliko u prvu ekipu: Maša, Sejo Džaja i još nas par.”
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Njegov talenat za nogomet postao je poznat i van Jablanice.
“Sa prvom ekipom putovao sam u Konjic, Gacko, Široki Brijeg, Duvno, Tomislavgrad, Livno, Gornji Vakuf, Zavidoviće, Zenicu. Nakon toga iz Turbine odlazim u Gornji Vakuf 1976. godine, gdje sam ostao nešto više od dvije godine. Tamo su me prozvali „doktor fudbala“. Narod me poznavao i zavolio. Sklopio sam poznanstvo s dvije djevojke koje su radile u trgovini, a i ja sam dobio posao. Jednom prilikom, kada sam ušao u trgovinu u mantilu s posla, one su na njemu izvezle „Dr. Piva“.”
“Igrali smo u Zenici, a nakon te utakmice u Sportskim novostima izašao je izvještaj u kojem je novinar napisao kako sam nadmašio rang takmičenja. Imao sam brojne ponude u to vrijeme – zvali su me Bugojno, Čelik…”
Od nogometa nije odustao ni u vojsci.
“Sa 19 godina otišao sam u vojsku u Slavonsku Požegu. Jedan Željko iz Zagreba spremao je ekipu za turnir. Otišao sam na poligon da me vidi kako igram, da bih mogao biti u ekipi. U vojničkim čizmama sam igrao, ali sam ipak izabran. Zakazana je utakmica u dvorani protiv starješina. Bilo je puno naroda, a došlo je i petnaestak vojnika da bodri vojsku. Branio sam na golu, a vojnici su mi dobacivali: „Au, Zijo, bre, šta radiš!“
U sjećanju mu je posebno ostao Kup Maršala Tita u Štutgartu.
“Godine 1980. na Štutgartovom stadionu igrao sam finale Kupa Maršala Tita sa ekipom NK Matija Gubec i pobijedili smo 2:1. Bila je to predigra za utakmicu Hajduka i Partizana. Poznati trener, sada pokojni Tomislav Ivić, gledao je meč i rekao, aludirajući na mene: „Ova desetka će vam sačuvati rezultat.“
Ziad Čajić pamti ono čega se starije generacije rado sjećaju, rivalstvo čaršijana i kiničara.
“Rivalstvo je bilo veliko – čaršijani protiv kiničara. Igralo se lopte na cesti, nije bilo asfalta od početka stepenica kraj kuće Nebojše-Pepeta pa sve do dole. Kad je stigao asfalt, igrali smo tu lopte, a bilo je mnoštvo gledalaca. Skupio bi se narod s obje strane ceste i navijao kao da je prava utakmica. Igralo se i pred kinom, i to za novac. Golovi su bili kameni. Uvijek smo pobjeđivali, a ja sam bio šejtan s loptom. Ljudi bi dolazili u kino u 7 sati i vidjeli nas kako igramo. Po završetku filma, raja bi izlazila iz kina, a mi i dalje igrali.”
Bio je velemajstor malog nogometa.
“Malonogometni turniri su posebna priča. Prvo su se u Jablanici igrali iza srednje škole – bilo je puno kao šibica. U Mostaru smo jednom izbacili poznate Mostarske kiše i očitali im nogometnu lekciju. Igralo se na Kantarevcu, a u ekipi su bili Maša, Deba, Levi… Došli smo do finala, izbacili brojne mostarske ekipe. Moj brat je također bio sjajan na tim turnirima – obojica smo „žandarali“.”
Posebno pamti rahmetli Hamidu Tahirović, koja je fina vijerni fan Turbine.
” Nana Hamida Tahirović bila je poznata po tome što je voljela pratiti utakmice Turbine. Redovno bi joj iza gola donosili stolicu da gleda. Govorila je da najviše voli mene gledati kako igram. Kad bi me vidjela da prolazim gradom, s balkona bi me dozivala i mahala mi. Sjeta me uhvati kad se toga prisjetim.”
Za kraj, pitali smo našeg sagovornika da složi prvih 11, ako bi morao birati “all star” ekipu jablaničkih nogometaša kojih se on sjeća.
“Ale Postećija bio bi na golu – vrsni golman iz Mostara. Desni bek rahmetli Beća Tufek, lijevi bek Cicko Salihamidžić. Zatim bih stavio Šukmana Crnog (nedavno je preminuo, ne mogu se sjetiti imena). Na centru Krnjić Beća, na half liniji Franca Pranjić, zatim Maša pokojni, rahmetli Ćuta Zebić i Čikara.”
