U vremenu kada zdravlje postaje sve važnija tema, a tempo života sve brži, fizioterapija se pokazuje kao jedan od ključnih alata za očuvanje kvaliteta života. U Sarajevu je otvoren Physiohub, studio koji se izdvaja po svom individualnom pristupu i filozofiji da se ne tretira samo simptom, već cijeli čovjek.
Vlasnik studija, Ali Nazak, kroz razgovor nam je otkrio kako je nastala ideja, s kojim izazovima se suočavao na početku, ali i šta ga svakodnevno motivira u radu s pacijentima. Njegova priča je spoj profesionalnog puta, lične motivacije i duboke povezanosti s Jablanicom, mjestom koje nosi u svom identitetu.
Možete li nam ispričati kako ste se odlučili za fizioterapiju kao životni poziv?
– Iskreno, sve je došlo prirodno. Oduvijek me zanimalo ljudsko tijelo, pokret, zdravlje i kako pomoći ljudima da se osjećaju bolje. Shvatio sam da me najviše ispunjava rad s ljudima koji žele pomoći sebi i unaprijediti svoje zdravlje. Najljepši trenutak je kada vidiš konkretan rezultat – kad nekome smanjiš bol ili mu vratiš kvalitet života. Tu sam prepoznao svoj put.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Kako je nastala ideja za Physiohub i šta Vas je inspirisalo da pokrenete vlastiti centar?
– Ideja je nastala iz želje da radim na svoj način i da spojim više metoda u jedan sistem. Htio sam mjesto gdje će terapija biti individualna, gdje se gleda cijeli čovjek, a ne samo simptom. Tako je nastao Physiohub – prostor u kojem se spajaju znanje, iskustvo i iskrena želja da se pomogne.
Koja je glavna misija Physiohub-a i po čemu se razlikuje od drugih fizioterapijskih ustanova?
– Sve fizioterapijske ustanove imaju isti cilj – pomoći ljudima. Razlika nije u cilju, nego u pristupu, načinu rada i odnosu prema klijentu. U Physiohubu vjerujem da je svaki čovjek priča za sebe. Zato je fokus na individualnom pristupu, razumijevanju problema i iskrenom odnosu s klijentom. Moj cilj nije samo ukloniti bol, nego vratiti osmijeh, sigurnost u pokret i slobodu da ljudi rade stvari koje vole.
S kojim izazovima ste se suočili prilikom pokretanja vlastitog biznisa u ovoj oblasti?
– Najveći izazov bio je početi od nule – izgraditi povjerenje ljudi, organizovati poslovanje i ostati psihički stabilan kroz taj proces. Privatni posao traži puno energije, strpljenja i discipline, ali te oblikuje i kao osobu.
Šta Vas najviše motivira u svakodnevnom radu s pacijentima?
– Ono što me najviše motivira jeste napredak pacijenata. Kada neko dođe u bolu, a poslije se vrati normalnom životu – to je najveća nagrada i motivacija.
Koliko je važna prevencija u fizioterapiji i šta ljudi mogu sami uraditi da očuvaju zdravlje?
– Prevencija je ključ. Redovno kretanje, pravilno držanje, vježbe, briga o tijelu i slušanje signala koje tijelo šalje mogu spriječiti većinu problema.
Na kojim edukacijama, seminarima ili kursevima ste do sada učestvovali?
– Završio sam mnogobrojne edukacije, mnoge s internacionalnim predavačima, ali uvijek sam tražio znanje na pravim mjestima. U ovoj profesiji se uči cijeli život – nije poenta završiti par edukacija i reći “to je to”. Nauka brzo napreduje i uvijek neko ima nešto novo da kaže. Fakultet je samo ulazna karta, početna tačka. Pravo učenje počinje kroz praksu, iskustvo i stalno usavršavanje. Još sam mlad i stalno se usavršavam, ne samo u struci nego i kao osoba. Savjetovao bih kolegama da budu jednostavni, da slušaju sebe i svoju intuiciju. Ne treba komplikovati – ko ima cilj, doći će do njega. Bitno je biti strpljiv, zahvalan, raditi na sebi i ne upadati u zablude društvenih mreža. Svaki trud se kad-tad isplati.
Kako vidite budućnost fizioterapije u Bosni i Hercegovini?
– Mislim da ide ka boljem. Mentalitet se mijenja, ljudi postaju svjesniji svog života, tempa i zdravlja i traže načine da pomognu sebi. Fizioterapija je jedan od alata koji vraća ljude prirodnijem načinu života. Prije nije bila toliko zastupljena, ali situacija se mijenja.
Tokom mjeseca ramazana pokrenuli ste akciju da tretmani budu besplatni za one koji nisu u mogućnosti da plate. Šta Vas je motivisalo na taj korak?
– Motiv mi je bio jednostavan – mnogo ljudi nije u dobroj finansijskoj situaciji, a potrebna im je adekvatna njega. Ljudi često reagiraju povučeno jer ih je stid tražiti pomoć, ali zahvalnost i olakšanje koje pokažu kada shvate da im neko želi iskreno pomoći – to su momenti koji najviše dirnu i potvrde da radiš pravu stvar.
Šta Vas veže za Jablanicu, kakva su Vaša sjećanja na Jablanicu?
– Moj odnos s Jablanicom je dubok i ličan. Moj otac je porijeklom iz Iraka, ali zbog političkih okolnosti i ratova nikada nisam imao priliku upoznati porodicu tamo. Zato je porodica u Jablanici jedina rodbina koju sam zaista upoznao i s kojom sam odrastao. Tu mi je dedo, tu sam kao dijete provodio mnogo vremena, čak smo jedno vrijeme živjeli u Jablanici prije nego smo se preselili u Sarajevo. Odrastanje u prirodi, na selu, među šumom i jednostavnim načinom života naučilo me vrijednostima koje danas rijetko ko ima. Jablanica za mene nije samo mjesto – to je osjećaj pripadnosti, korijen i dio identiteta koji nosim kroz život.
