Bosna i Hercegovina ponovo je zavijena u crno nakon vijesti o smrti 27-godišnje doktorice Samre L. Tragedija se dogodila u naselju Vražići, na putu Čelić – Brčko, a vijest je potresla cijeli kraj, ostavivši porodicu, prijatelje i kolege u nevjerici piše senzacija.ba
Prema nezvaničnim informacijama, Samra je život izgubila u porodičnoj kući upotrebom vatrenog oružja. Na lice mjesta odmah su izašli pripadnici Policije Brčko distrikta i dežurni tužilac, koji su obavili uviđaj i započeli istragu. Slučaj se vodi kao samoubistvo, ali će sve okolnosti ovog tragičnog događaja biti potvrđene nakon zvaničnih izvještaja nadležnih institucija.
Prijateljica i poznanica iz sela Vražići se potresnom objavom oprostio od Samre:
“Vijest je buknula kao iz vedra neba – da naše Samre više nema.
Teško je i povjerovati da svijet u kojem je ona živjela može postojati bez nje.
Posebna po svemu – po blagosti, po osmijehu, po toplini kojom je unosila mir gdje god bi došla. Bila je osoba koja je svima željela dobro, koja je nosila srce čisto i veliko, i koja je zaslužila samo radost, ljubav i mir.
Danas je svijet izgubio jedno posebno biće. Naša Samra, komšinica, prijateljica, djevojka s nevjerovatnom dušom, otišla je prerano, ostavljajući prazninu koju niko ne može popuniti. Imala je samo 27 godina, a već je u sebi nosila toliko ljubavi, dobrote i svjetla. Školovala se, učila, trudila se, sanjala i gradila svoj život. Danas je trebao biti njen prvi dan kao zvanična doktorica – dan koji je označavao završetak jednog velikog poglavlja i početak ostvarenja svih snova za koje je naporno radila. I odjednom, sve je nestalo.
Ona je trebala biti naša doktorica. Naš ponos, naš uspjeh, dokaz da trud, znanje i dobrota uvijek pronađu svoj put. Cijelo selo se radovalo njenom ostvarenju, svako je u njoj vidio primjer i uzor – djevojku koja je svojim radom i srcem pokazala da se snovi mogu doseći, i da se iz malog mjesta može krenuti ka velikim visinama.
Sjećam se nje kao da je jučer bilo. Bila sam skoro u Hitnoj nakon epi napada i osjećala sam se slomljeno, uplašeno, sama… i onda je ona došla. U bijelom mantilu, s doktorom, provjerila je kako sam. Bila je tu, kao svjetlo u mojoj tami, iako možda nije ni znala koliko mi je značila. Moja mama ju tada nije prepoznala i upitala: “Emina, čija je ova cura?” Samo sam rekla: “Pa mama, Samra naša.” Nisam je dugo vidjela jer je studirala, ali nisam nikada zaboravila njene prelijepe oči, pune života i topline, i taj osmijeh koji je mogao ugrijati cijeli svijet.
Sjećam se i drugih trenutaka. Njenih malih gesti pažnje dok je pomagala mami u prodavnici, načina na koji bi pogledala ljude i uvijek im pružila osjećaj da su vrijedni, da su voljeni. Njena dobrota nije bila površna – bila je duboka, iskrena, i svatko tko je imao sreću da je poznaje, znao je koliko je posebna. I danas, kada se prisjetim tih trenutaka, osjetim i tugu i zahvalnost što smo je imali u svojim životima, makar kratko.
Danas cijelo selo i svi koji su je poznavali osjećaju nevjericu i šok. Cijelo jutro je sijalo sunce, ali u zraku se osjećala tolika hladnoća, tolika praznina. Kao da i priroda zna da odlazi neko poseban, neko ko je donosio svjetlo svuda gdje je išao. Ljudi ne mogu vjerovati, niko ne zna kako nadoknaditi osmijeh, dobrotu i toplinu koju je nosila. Njena smrt je ostavila rupu u srcima svih nas, i osjećaj da svijet nikada neće biti isti bez nje.
Ali Samra nije samo nestala. Ona živi u svakom osmijehu koji smo zapamtili, u svakom trenutku kada smo osjetili njenu dobrotu, u svemu što nas je naučila – da budemo pažljiviji, brižniji, da volimo i cijenimo jedni druge. Taj dan u Hitnoj, kada je došla da provjeri kako sam, pokazao je koliko je njeno srce bilo veliko. Pokazao je da njena ljubav nije imala granica, da je spremna dati sve od sebe za druge.
I dok tugujemo, možemo se sjećati i njezinih snova, njenih planova, njenog osmijeha. Možemo se sjetiti njene snage i hrabrosti, koliko je truda uložila da postane doktorica, koliko je voljela život i ljude oko sebe. Samra nas je naučila da svijet može biti bolje mjesto, samo ako želimo da bude.”
