Danas, 4. maja 2025. godine, navršavaju se dvije godine od tragičnog masovnog ubistva u selima Dubona i Malo Orašje, u blizini Mladenovca i Smedereva, koje je potreslo Srbiju i ostavilo dubok ožiljak na zajednici. U noći između 4. i 5. maja 2023. godine, 21-godišnji Uroš Blažić počinio je zločin koji je oduzeo devet mladih života i ranio dvanaest osoba, ostavljajući porodice, prijatelje i cijelu zemlju u šoku i boli.
Masakr je počeo u Malom Orašju, u mjestu Ravni Gaj, gdje su se mladi okupljali kraj spomenika palim borcima i fudbalskog igrališta. Oko 22:20 sati, Uroš Blažić je stigao na lokaciju u “Mercedesu”, izašao iz vozila s automatskom puškom tipa kalašnjikov i počeo pucati na grupu mladih koji su se družili uz muziku i piće. U ovom napadu ubijeni su Nikola Milić (14), Aleksandar Milovanović (17), Marko Mitrović (18), Lazar Milovanović (19), Nemanja Stevanović (21), dok je Petar Mitrović (25) preminuo 50 dana kasnije od posljedica teških povreda.
Nakon pucnjave u Malom Orašju, Blažić se automobilom uputio u obližnju Dubonu, udaljenu oko deset kilometara. Tamo je, u školskom dvorištu osnovne škole “Momčilo Živojinović”, ubio policajca Milana Panića (22), njegovu sestru Kristinu Panić (19) i njihovog prijatelja Dalibora Todorovića (24). U oba napada ranjeno je 12 osoba, od kojih mnogi i dalje žive s trajnim fizičkim i psihičkim posljedicama.
Nakon zločina, Blažić je pobjegao, prisilivši taksi vozača da ga odveze do sela Vinjište kod Kragujevca, gdje je kasnije uhapšen.
Žrtve masakra bile su mladi ljudi u dobi od 14 do 25 godina, poznati po svojoj slozi, druželjubivosti i doprinosu zajednici. U Malom Orašju, mladi su se često okupljali kako bi uređivali fudbalski teren i proslavljali zajedničke trenutke, dok su u Duboni školsko dvorište bilo mjesto njihovih susreta. Porodice žrtava, poput porodice Panić koja je izgubila oba djeteta, ostale su u neizrecivoj boli, dok su ranjeni i preživjeli suočeni s dugotrajnim oporavkom i traumama.
Sela Dubona i Malo Orašje ostala su obavijena tišinom i tugom. Mještani opisuju da je “vrijeme stalo” te kobne noći, a nekada živa mjesta okupljanja mladih, poput Ravnog Gaja, pretvorena su u spomen-park s fotografijama žrtava i svijećama koje i dalje gore u njihovu čast.
Uroš Blažić je 12. decembra 2024. godine osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora pred Specijalnim sudom u Beogradu za krivična djela teškog ubistva, nedozvoljenog držanja oružja i otmice. Njegov otac, Radiša Blažić, također je osuđen na 20 godina zatvora zbog neovlašćenog držanja oružja i eksplozivnih materija, kojima je omogućio zločin. Presude su prvostepene, a osuđeni imaju pravo na žalbu.
Blažić je tokom suđenja priznao krivicu, ali nije ponudio jasan motiv za svoj čin, izjavivši da “motiva nema”. Tužilaštvo je utvrdilo da je djelovao u stanju uračunljivosti, svjestan svojih djela. Istragom je potvrđeno da je u porodičnoj kući držao veću količinu oružja, uključujući automatsku pušku, pištolj, revolver i preko 240 metaka.
Pored Uroša i Radiše Blažića, optuženi su bili i Blažićev ujak Goran Gavrilović i brat od ujaka Boris Gavrilović. Boris je osuđen na godinu i po zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja, dok je Goran oslobođen optužbi.
Masakr u Duboni i Malom Orašju dogodio se samo dan nakon tragičnog ubistva u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, što je dodatno produbilo osjećaj nesigurnosti u Srbiji. Pokrenuta je akcija razoružavanja, u kojoj je prikupljeno preko 80.000 komada oružja i četiri miliona komada municije, ali stručnjaci upozoravaju da broj incidenata s oružjem nije smanjen, a velika količina neregistrovanog oružja i dalje je u opticaju.
Porodice žrtava i ranjeni suočeni su s nedostatkom sistemske podrške. Aleksandra Ivanković iz organizacije “Evropska pomoć žrtvama” istakla je da u Srbiji ne postoji sveobuhvatan odgovor na potrebe žrtava masovnih ubistava, uključujući pripremu, krizni odgovor i dugoročnu podršku. Mnoge porodice odbijaju jednokratnu novčanu pomoć, tražeći stalnu podršku za lečenje i egzistenciju.
U znak sjećanja na žrtve, u Ravnom Gaju podignut je spomenik s imenima ubijenih, dok je u Duboni na zgradi škole oslikan mural s likovima Kristine, Milana i Dalibora. Svake godine, 4. maja, organizuju se komemorativni skupovi na kojima se polažu vijenci i pale svijeće. Zbog Vaskrsa, koji 2025. godine pada 5. maja, godišnji parastosi održani su ranije, 27. aprila, u crkvama u Malom Orašju i Duboni.
Viktimološko društvo Srbije pokrenulo je peticiju da se 3. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve masovnih ubistava u “Ribnikaru”, Duboni i Malom Orašju, kako bi se očuvala uspomena na nevine žrtve i radilo na prevenciji sličnih tragedija.
Dvije godine nakon masakra u Duboni i Malom Orašju, bol i dalje traje. Ova tragedija nije samo oduzela mlade živote, već je razotkrila sistemske propuste u kontroli oružja, podršci žrtvama i prevenciji nasilja. Dok se zajednica bori s tugom, a porodice traže pravdu i podršku, pitanje koje i dalje odjekuje jest: kako spriječiti da se ovakve tragedije ponove? Sjećanje na devet mladih ljudi čije su živote ugasili besmisleni nasilje obavezuje društvo da radi na sigurnijoj i pravednijoj budućnosti.
