Dok su ratne 1994. godine brojne jablaničke školske prostorije bile pretvorene u smještaj za izbjeglice, prodavnice uglavnom zatvorene, a osnovne životne namirnice teško dostupne, jedna žena koja je iz Velike Britanije stigla u Bosnu i Hercegovinu odlučila je učiniti ono što je najbolje znala – okupiti djecu i početi ih učiti.
Zvala se Saida Sherif.
U Jablanicu je stigla krajem februara 1994. godine kao humanitarna radnica britanske organizacije Convoy of Mercy, a godinama poslije ostavila je detaljno svjedočenje pod naslovom „Memories of Jablanica“ – „Sjećanja na Jablanicu“.
Njena priča danas predstavlja neobičan i vrijedan pogled na ratnu svakodnevicu grada: izbjegličke centre, školu, džamiju, općinsku pekaru, humanitarne konvoje, malezijske vojnike UN-a, Bajram kod Muzeja i, iznad svega, djecu kojoj je pokušavala vratiti barem dio normalnog života.
Da njen boravak i obrazovni rad u Jablanici nisu ostali samo dio privatnog sjećanja potvrđuju i drugi izvori. The Guardian je nakon njene smrti 2023. godine zabilježio da je Sherif tokom rata u Bosni i Hercegovini uspostavila program podučavanja upravo u Jablanici, dok je The Muslim News objavio fotografiju iz njene privatne arhive na kojoj 1994. godine podučava djecu izbjeglice u Jablanici.
Iz Londona prema ratnoj Bosni
Saida Sherif prije rata u Bosni i Hercegovini živjela je potpuno drugačijim životom.
Godinama je radila u Bank of England, bavila se obrazovanjem i predavala, a nakon izbijanja rata na prostoru bivše Jugoslavije uključila se u humanitarni rad. Kao volonterka organizacije Convoy of Mercy između 1992. i 1994. djelovala je u izbjegličkim kampovima i rehabilitacijskim centrima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
U svojim sjećanjima opisuje kako je u Velikoj Britaniji upoznavala izbjeglice iz Bosne koje su joj pričale kroz šta prolaze njihove porodice.
Humanitarci su organizovali prenošenje pisama i paketa između izbjeglica u Velikoj Britaniji i njihovih porodica u Bosni. Sve što je slušala, navodi Sherif, dodatno je povećavalo njenu želju da ne ostane na sigurnijoj hrvatskoj obali nego da ode tamo gdje je pomoć bila najpotrebnija.
Odlučila je ući u Bosnu.
Krajem februara 1994. godine stigla je u Jablanicu.
Prvi susret s Jablanicom
Grad koji je zatekla bio je daleko od Jablanice kakvu poznajemo danas.
U svom svjedočenju opisuje tragove granatiranja u blizini džamije i srednje škole, oštećenu infrastrukturu i veliki broj ljudi koji su u Jablanici pronašli privremeno utočište.
Ali prvi utisak nije bio samo rat.
Posebno su je očarale planine iznad grada.
„Zaljubila sam se u visoke, snijegom prekrivene vrhove ovog malog grada i njegovu djecu“, zapisala je Sherif, dodajući da su joj ta djeca kasnije postala najbolji prijatelji.
U Jablanici ju je, prema njenom svjedočenju, dočekao tadašnji imam Senad Velić.
Problem je bio pronaći mjesto za spavanje.
Razlog koji navodi govori mnogo o tadašnjem stanju u gradu: gotovo sve kuće već su primile ljude protjerane ili izbjegle iz ratom zahvaćenih područja.
Izbjeglice u školama, Muzeju, UNIS-u i kod kina
Sherif piše o tri velika izbjeglička smještaja. Jedan je bio u UNIS-u, drugi naziv u njenom engleskom zapisu prenesen je kao „Sunkura“, dok treći opisuje kao smještaj kod kina.
Navodi da su izbjeglice bile smještene i u školama te drugim objektima u gradu.
Da je veliki broj raseljenih osoba zaista boravio u školskim prostorijama potvrđuje i zvanični historijat JU Srednja škola Jablanica.
Škola navodi da su od početka rata 1992. godine njene prostorije koristile izbjeglice iz istočne Bosne, zbog čega je školske 1992/93. nastava organizovana na dislociranim lokacijama. U periodu od 1992. do 1994. zgrada škole služila je za smještaj raseljenih osoba i izbjeglica. Školske 1994/95. godine među 588 učenika čak 170 bilo je iz kategorije izbjeglih i prognanih.
Postoji i kasnije svjedočenje jednog od ljudi koji su živjeli u tim kolektivnim smještajima.
U tekstu Radija Slobodna Evropa Omer Tašić prisjetio se da je u prostoru kod kina u jednoj prostoriji spavalo 32 ljudi, a da je kasnije prešao u kolektivni centar UNIS. To nezavisno potvrđuje najmanje dvije lokacije koje Sherif spominje u svojim ratnim sjećanjima.
Prodavnice zatvorene, ulje rijetkost, gorivo luksuz
Saida Sherif ostavila je i zanimljiv opis snabdijevanja Jablanice.
Prema njenom sjećanju, mnoge prodavnice bile su zatvorene, hrane je bilo malo, a posebno je nedostajalo ulja za kuhanje.
Veliku ulogu imala je općinska pekara.
Sherif piše da su Općina i pekara uspijevale proizvesti dovoljno hljeba da se dijeli stanovnicima i ljudima smještenim u izbjegličkim centrima.
Humanitarni konvoji donosili su konzerve, tjesteninu, rižu, šećer i druge namirnice.
Gorivo je, s druge strane, opisala kao luksuz koji je rijetko ko mogao sebi priuštiti.
Tu se pojavljuje još jedan zanimljiv detalj ratne Jablanice – MALBAT, malezijski bataljon mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.
Prema njenom svjedočenju, malezijski vojnici pomagali su humanitarcima kada im je bilo potrebno gorivo za nastavak rada i kretanje konvoja.
Jablanica bila stanica prema još izolovanijim područjima
Kamioni organizacije Convoy of Mercy kretali su iz Velike Britanije, a roba je preko Hrvatske dolazila prema Bosni i Hercegovini.
Jablanica je postala jedna od važnih tačaka tog humanitarnog puta.
Sherif opisuje kako bi se nakon dolaska u grad pomoć dalje upućivala prema manjim i teško dostupnim područjima u kojima su se nalazili prognani ljudi do kojih se malo ko usuđivao putovati.
Humanitarci su, navodi, odlazili prema mjestima poput Bugojna i Hrasnice i drugim ratom odsječenim područjima.
Posebno joj je ostala u sjećanju reakcija Jablaničana na dolazak ljudi iz Velike Britanije.
Prema njenom zapisu, stanovnike je iznenadilo što su stranci spremni rizikovati vlastitu sigurnost kako bi donosili hranu.
A onda navodi detalj koji bi danas mogao biti posebno interesantan Jablanici.
Snimala ih je tadašnja televizija u Jablanici
Sherif tvrdi da je njihov humanitarni rad zabilježila lokalna televizija u Jablanici.
Pred kamerama su, prema njenom sjećanju, govorili zbog čega osjećaju potrebu pomagati ljudima u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko je taj televizijski materijal sačuvan u nekoj od lokalnih arhiva, danas bi predstavljao izuzetno vrijedan historijski snimak – ne samo humanitaraca nego i Jablanice iz 1994. godine.
Djeca nisu imala škole – odlučila ih je okupiti
Najvažniji dio Saidinog boravka u Jablanici tek je uslijedio.
Škole i druge obrazovne ustanove nisu mogle normalno funkcionisati, a dio njihovih prostorija služio je za smještaj raseljenih osoba.
Djeca i mladi imali su mnogo slobodnog vremena, ali malo mogućnosti da ga provedu onako kako bi djeca trebala.
Sherif je po profesiji i iskustvu bila predavač.
Odlučila je početi raditi ono što je znala najbolje.
Obratila se Općini Jablanica, razgovarala s direktorom škole i pokrenula časove engleskog jezika.
Problem je bio što gotovo ništa od školskog materijala nije bilo dostupno.
Prema njenim sjećanjima, nedostajale su sveske, papir i druga oprema.
Convoy of Mercy zbog toga je, zajedno s hranom i lijekovima, u Jablanicu počeo donositi i školski pribor.
Prva učionica bila je – džamija
Dok školske prostorije nisu bile dostupne, Sherif je morala pronaći drugo mjesto za nastavu.
Rješenje je pronađeno u jablaničkoj džamiji.
Djeca bi se okupljala u džamiji, a Saida ih je tamo podučavala engleskom jeziku.
Nije bilo moderno opremljenih učionica, projektora, računara niti obilja školskog pribora.
Bio je rat.
Ali bilo je djece koja su željela učiti.
Kada su škole ponovo počele raditi, direktor škole omogućio je humanitarcima korištenje učionica u večernjim satima. Sherif je zabilježila da su učenici, nakon dugog perioda bez normalne nastave, s velikom željom ponovo krenuli u školu i nastavili dolaziti i na dodatne časove engleskog jezika koje je organizovao Convoy of Mercy.
Godinama kasnije upravo će taj dio njenog djelovanja biti izdvojen i u nekrologu koji je objavio The Guardian – Saida Sherif je u Jablanici uspostavila program podučavanja.
Sačuvana i fotografija s učenicima u Jablanici
Posebnu vrijednost priči daje činjenica da postoji i fotografija iz tog perioda.
Britanski The Muslim News objavio je fotografiju iz Saidine privatne arhive uz opis da prikazuje Saidu Sherif kako 1994. godine podučava učenike izbjeglice u Jablanici.
To njenom svjedočenju daje potpuno novu dimenziju.
Djeca o kojoj je pisala i časovi koje je opisivala nisu ostali samo riječi u memoarima – jedan trenutak njihove ratne učionice ostao je zabilježen fotografijom.
Bajram kod Muzeja
Saida Sherif prisustvovala je i jednom ratnom Bajramu u Jablanici, koji je u svom zapisu opisala izuzetno detaljno.
Navodi da je poziv dobila od predstavnika Islamske zajednice u Jablanici.
Program je, prema njenom sjećanju, održan na prostoru kod Muzeja, a među gostima su bili i komandant te oficiri malezijskog bataljona.
Opisuje veliki broj stanovnika, djecu, žene i muškarce, imame, učenje Kur’ana, kaside i bajramski program.
Posebno je zapamtila kontrast prizora.
Iznad Jablanice bili su snijegom prekriveni planinski vrhovi, sunce je sijalo, a nakon mjeseci rata ljudi su se okupili zajedno.
Među prisutnima je, prema njenom sjećanju, bila i televizijska ekipa s kamerama.
Program je trajao više od tri sata.
Dijeljeni su hrana i peciva, a Sherif je posebno zabilježila djecu – djecu koja iza sebe nisu imala normalno djetinjstvo, igračke i bezbrižne dane, ali su se tog dana ponovo smijala.
Žena koja Jablanicu nije zaboravila
Rat je završio, ali Saida Sherif nije odmah prekinula veze s Bosnom i Hercegovinom.
Njena porodica navodi da je nastavila humanitarni i obrazovni rad. Godine 1995. bila je pozvana na međunarodnu konferenciju „Education for a Culture of Peace“ u Sarajevu, a nakon rata učestvovala je i u projektima namijenjenim djeci.
Svoja iskustva kasnije je zabilježila i u knjizi „Sparks of Fire“, objavljenoj 2014. godine.
Preminula je u Londonu u martu 2023. godine, u 90. godini života. The Guardian ju je opisao kao humanitarnu i obrazovnu radnicu koja je tokom ratova na Balkanu napustila sigurnost vlastitog doma kako bi pomagala ljudima pogođenim ratom.
Jedan drugačiji zapis o ratnoj Jablanici
Saidino svjedočenje nije vojni izvještaj niti hronologija velikih ratnih operacija.
U njemu se ratna Jablanica vidi iz drugačije perspektive.
Kroz zatvorene prodavnice.
Kroz općinsku pekaru koja pokušava proizvesti dovoljno hljeba.
Kroz humanitarne kamione koji nastavljaju prema odsječenim područjima.
Kroz izbjeglice koje spavaju u školskim i drugim javnim prostorima.
Kroz nedostatak sveski i papira.
Kroz malezijske vojnike koji pomažu gorivom.
Kroz učionicu koja je prvo bila organizovana u džamiji.
I kroz djecu koja, uprkos svemu što ih je okruživalo, dolaze učiti engleski jezik.
Više od tri decenije kasnije upravo je njih Saida Sherif izdvojila kao jedno od najvažnijih sjećanja koje je ponijela iz Jablanice.
Grad je napustila, ali priču o njemu nije.
A iza nje je ostala i jedna fotografija iz 1994. godine – Saida pred djecom izbjeglicama u Jablanici, u vremenu kada je običan školski čas predstavljao makar kratki povratak normalnom životu.
Saida Sherif preminula je u Londonu u martu 2023. godine, u 90. godini života. Iza nje je ostalo veliko humanitarno i obrazovno naslijeđe, ali i posebno mjesto u priči jednog malog grada kojem je u najtežim vremenima pružila pomoć, znanje i ljudsku toplinu.
Jablanica zato ima razlog da njeno ime pamti s posebnim poštovanjem. Saida Sherif nije bila samo humanitarka koja je prošla kroz naš grad – bila je velika prijateljica Jablanice i njene djece, žena koja je u vremenu rata birala da bude uz ljude kojima je pomoć bila najpotrebnija.
Više od tri decenije kasnije ostaju njene fotografije, zapisi i riječi koje najbolje govore koliko joj je Jablanica značila: „Zaljubila sam se u ovaj grad i njegovu djecu.“
Neka joj je vječna hvala i poštovanje za sve što je učinila za Jablanicu i njene ljude.
Izvori: lično svjedočenje Saide Sherif „Memories of Jablanica“, arhiva Salaam; The Guardian; The Muslim News; JU Srednja škola Jablanica; Radio Slobodna Evropa.
