Neke riječi ne traže stilsku doradu. One paraju srce same od sebe. Takav je tekst komandira Policijske stanice Jablanica, Almira Karkelje, koji ne govori samo o tragediji – on diše tugom, ponosom i ljudskošću. Riječi koje je zapisao nisu službeni izvještaj. One su svjedočanstvo čovjeka koji je te noći, između blatnjavih ulica i tišine prekinutih poziva, vodio ljude kroz najmračnije sate koje Jablanica pamti.
Poplave koje su 4. oktobra pogodile Jablanicu nisu ostavile samo fizičku pustoš – ostavile su duboke ožiljke u kolektivnoj duši ovog grada. Kroz svaku rečenicu komandira Karkelje osjeća se bol, odgovornost i nepokolebljiva odlučnost – ispisana ne tintom, već iskustvom, žrtvom i neprospavanim noćima. Ovaj tekst je daleko više od priče o katastrofi. To je hronika srca koje nije posustalo.
U cijelosti prenosimo tekst komandira Almira Karkelje za JablanicaLive:
“Dana 4. oktobra 2024. godine, nešto iza 2 sata ujutro, probudio me je poziv dežurnog iz Policijske stanice Jablanica, kolege Sadika Pramenkovića. Glas s druge strane bio je uznemiren – poplave, odroni i klizišta odnijeli su ljudske živote i izazvali ogromnu materijalnu štetu. Gotovo istovremeno, stigla je i informacija iz PS Konjic – Buturović Polje je pod vodom, a situacija jednako teška, s prijavljenim žrtvama i pozivom u pomoć da se podigne GSS Prenj.
Već tada je bilo jasno – pred nama je jedna od najtežih noći u našim životima.
Zbog potpune blokade saobraćajnice između Konjica i Jablanice, odmah sam kontaktirao svog zamjenika Ivicu Kolakušića i zatražio da se iz Prozora uputi prema Jablanici. Zbog presjeka komunikacija, Ivica je najveći dio puta prošao pješke, iz pravca Prozora. Istovremeno, sa ekipom Gorske službe spašavanja Prenj krenuo sam u Buturović Polje.
Usječenom dolinom, po kiši koja nije prestajala, gazili smo duboku vodu. Evakuisali smo ljude, izvlačili stoku, spašavali ono što se moglo. Bili smo tamo do podne, kada me je putem radio veze načelnik Policijske uprave Konjic obavijestio o velikom broju žrtava u Jablanici. Hitno sam krenuo prema mjestu tragedije.
U Jablanicu sam stigao za oko dva sata, a prizori koje sam zatekao u Donjoj Jablanici zauvijek su mi se urezali u pamćenje. Policajci Kolakušić Ivica, Šukman Lejla, Šćuk Mia i Manigoda Branislav koje sam tamo zatekao, bili su vidno potreseni. U šoku, blatnjavi, iscrpljeni – ispričali su mi da su već satima tragali za žrtvama i pokušavali organizovati prve spasilačke korake. Telefonske veze nisu radile – bili su potpuno odsječeni.
Licem mjesta rukovodio je kolega Rožajac Mirza, koji je svojim iskustvom i smirenošću unio povjerenje i stabilnost u teškim trenucima. Prvi izvještaji govorili su o više ljudskih žrtava i desetinama porodica koje su ostale bez krova nad glavom.
U danima koji su slijedili, gotovo deset dana zaredom, trajale su potrage za nestalima, izvlačenje tijela, uviđaji i logistički izuzetno zahtjevni zadaci. U svemu tom mraku i tuzi, jedna vijest mi je donijela osjećaj ponosa – dva mlada policajca PS Jablanica, Faladžić i Ćosić, u kritičnim trenucima te noći spasili su šest osoba sa krova džamije u Donjoj Jablanici. Nisu čekali naređenje – jednostavno su djelovali.
Jedan od najtežih trenutaka uslijedio je nekoliko dana kasnije, kada su nadležne službe izdale upozorenje o novim obilnim padavinama i mogućim novim poplavama. Te noći, policajci PS Jablanica vršili su evakuaciju mještana iz Donje Jablanice i sela Zlate. Bilo je to izuzetno teško – stariji ljudi, djeca, ljudi koji su već prošli sličnu noć Taj prizor, kako ih policajci smiruju, vode kroz mrak i blato – bio je užasno emotivan. To je bila noć kada se policijska uniforma nije nosila zbog funkcije, već iz saosjećanja, odgovornosti i brige za svakog čovjeka.
Potom su uslijedili dani organizacije kolektivne dženaze, uz posjetu visokih delegacija sto je bio veliki sigurnosni izazov. Policijska stanica Jablanica te je zadatke iznijela dostojanstveno, profesionalno i dostojno časti uniforme koju nosimo. Ubrzo je uslijedila i posjeta predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen, još jedan test koji smo prošli s maksimalnom odgovornošću.
Sve to – uz redovne zadatke koje smo svakodnevno rješavali na terenu.
Posebno bih želio istaći neprocjenjivu podršku koju smo u tim trenucima dobijali od ministra MUP-a HNK Marija Marića i komesara Roberta Perića. Njihovo prisustvo, stalni kontakti i briga za teren bili su važan oslonac u danima kada smo radili na granici izdržljivosti.
Također, vrijedi naglasiti veliku solidarnost i zajedništvo koje su tada pokazali građani Jablanice, brojni volonteri, službenici općinske administracije, ekipe Crvenog krsta i, posebno, Civilna zaštita Jablanica, sa kojom Policijska stanica Jablanica ima izuzetnu saradnju na svim poljima. U danima tragedije, ta saradnja nije bila samo tehnička – bila je ljudska, srčana i puna međusobnog poštovanja.
Dodatno priznanje za predanost i hrabrost stiglo je 1. marta 2025. godine, povodom Dana civilne zaštite. Federalna uprava civilne zaštite pohvalila je osam policajaca Policijske stanice Jablanica za izuzetne zasluge i profesionalno djelovanje u noći katastrofe. Također, ministar MUP-a HNK Mario Marić posebno je pohvalio i nagradio trojicu policajaca koji su se istakli svojom predanošću i ličnom žrtvom u najkritičnijim trenucima.
Ova tragedija nas je sve promijenila. Urezala se u sjećanje svakom policajcu, spasiocu, građaninu. Neke scene ćemo nositi do kraja života. Ipak, ponosan sam na svoju ekipu – na profesionalce koji su, uprkos boli, stajali uspravno i časno radili ono što nisu učili na akademiji niti ih je iko mogao pripremiti za to. Ponosan sam i na Jablanicu, na sve koji su stali uz policiju kada je bilo najpotrebnije.
Jer u takvim noćima se ne zaboravlja – nego se potvrđuje ko smo”, završava Karkelja.
