U Jablanici, među ljudima koji njeguju tradiciju i ljubav prema domaćoj kuhinji, posebno se izdvaja Dževada Nezirić.
Njena priča je isprepletena radom, učenjem i predanošću, a generacije su pamtili mirise i ukuse jela koja je pripremala. Kod nje se i danas mogu naručiti kolači – bilo za iftar, bilo za bajram – a njeni specijaliteti, breskvice, oraščići i japanski vjetar, ostaju nezaobilazni dio svake svečane trpeze.
Zanat je ispekla u tadašnjem lokalu “Čvrsnica”:
-Počela sam raditi sa osamnaest godina u Čvrsnici. Radila sam u hotelu kod poznatog Ćele. Tu sam naučila praviti kuhana jela. Uvijek sam učila od starijih, ali najviše mi je ostalo u sjećanju kako je moja majka kuhala u onim starim posudama koje su se zvale tendžere. U njima je sve bilo preukusno, a ja sam uvijek voljela da probam prva. Radila sam u hotelu od samog otvaranja. Posla je bilo mnogo, pristizale su grupe sa svih strana, ekskurzije. Najviše su se tada pravile bečke šnicle i jablanička čorba.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Konoba “Jusić” je bilo dobro poznato mjesto među svim ljubiteljima dobre hrane u Jablanici:
-Kasnije je moja rodica i prijateljica Ramiza Jusić otvorila konobu u malom prostoru. Od nje sam zaista mnogo naučila. Pravile smo gotova jela, roštilj i razne kolače. U to vrijeme smo imale puno posla. Nakon desetak godina Ramiza je otišla u penziju i ostavila meni radnju da nastavim. Imala je veliko povjerenje u mene. I danas, kada me sretnu dobri ljudi koji su dolazili, kažu: „Čim te vidimo, odmah smo gladni.“ Ostala su im ta jela u sjećanju.
Dževada kaže da najradije pravi kolače:
-Volim praviti sve vrste kolača i jela. Nikada mi nije bilo teško niti mrsko.
Svoje znanje rado prenosi unukama i daje im kulinarske savjete:
-Kako sam starila, uvijek sam voljela da pitam i da učim – i od mlađih i od starijih. Imam dvije odrasle unuke. Jedna je ista kao njena nana – njoj ništa nije teško niti mrsko. Najvažnije je da voliš ono što radiš. Ako ne voliš – nećeš ni uspjeti
