Kada bi se završio još jedan naporan dan na gradilištu hidroelektrane, dvojica ljudi koja su činila gotovo cjelokupnu tadašnju zdravstvenu službu u Jablanici odlazila su na dvije različite strane.
Mladi apotekarski pomoćnik Ante Šimić odlazio je kući.
Njemački doktor Knape vraćao se u zarobljeništvo.
Ujutro bi se ponovo sastajali. Knape je pregledao oboljele i povrijeđene radnike te propisivao ono malo lijekova kojima su raspolagali. Šimić je pripremao i izdavao terapiju.
Tako je, prema jednom od rijetkih sačuvanih svjedočenja, izgledao rad zdravstvene službe u Jablanici krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća – u vrijeme kada je malo mjesto na Neretvi pretvoreno u veliko poslijeratno gradilište.
O doktoru Knapeu danas ne znamo ni puno ime. Nisu utvrđeni njegova godina rođenja, vojna jedinica, čin, mjesto zarobljavanja ni grad iz kojeg je poticao. Ne znamo ni gdje je u Jablanici bio zatvoren.
Ali je ostalo zapisano ono najvažnije: kao njemački ratni zarobljenik liječio je radnike koji su gradili hidroelektranu, a nakon radnog dana vraćao se iza zatvorskih vrata.
Jablanica u kojoj se gradila nova država
Izgradnja Hidroelektrane „Jablanica“ počela je 1947. godine. Bio je to prvi veliki hidroenergetski objekt na Neretvi i jedan od najvažnijih poduhvata poslijeratne elektrifikacije Jugoslavije.
Elektrana je građena u dvije faze, od 1947. do 1955. i od 1955. do 1958. godine. Proizvodnja električne energije počela je u februaru 1955, a nakon završetka radova bila je najveći hidroenergetski objekt u tadašnjoj državi.
Prije nego što su podignuti brana i dalekovodi, trebalo je organizovati veliko gradilište, dovesti radnike, stručnjake, građevinski materijal i mehanizaciju. Jablanica je za kratko vrijeme postala mjesto u koje su pristizali ljudi iz različitih krajeva zemlje.
Među njima je bio i dvadesetogodišnji Ante Šimić iz Ljubuškog.
Šimić je rođen 28. septembra 1927. godine. Kao trinaestogodišnjak počeo je raditi u apoteci u Ljubuškom, a 1944. stekao je zvanje apotekarskog laboranta i pomoćnika. Tokom rata bio je bolničar u partizanskim jedinicama. Nakon demobilizacije radio je na omladinskoj pruzi Šamac–Sarajevo, a potom je dobio mogućnost da bira između odlaska u Foču i Jablanicu.
Izabrao je Jablanicu.
U grad je stigao 1. decembra 1947. godine. Zaposlio se u Službi socijalnog osiguranja i vodio ambulantnu apoteku. Općinski dokumenti kasnije će ga označiti kao osnivača zdravstvene službe u Jablanici od 1947. godine i jednog od osnivača Javne apoteke „27. juli“.
„Švabo, ljekar, ratni zarobljenik i ja“
Najvažnije svjedočenje o doktoru Knapeu sačuvano je u razgovoru koji je novinar i književnik Mišo Marić vodio s Antom Šimićem 1978. godine za mostarski list „Sloboda“.
Prisjećajući se dolaska u Jablanicu, Šimić je kazao da se u gradu tada gradila hidrocentrala i da je, prema njegovom sjećanju, na gradilištu bilo oko pet hiljada radnika.
Zdravstvena služba bila je neuporedivo skromnija od veličine gradilišta.
Šimić ju je opisao riječima: „Švabo, ljekar, ratni zarobljenik i ja.“
Doktor je pregledao pacijente i propisivao lijekove, a Šimić ih je izdavao. Već u toj kratkoj rečenici vidi se podjela posla: Knape je obavljao ljekarske preglede, dok je Šimić vodio apotekarski dio službe.
Nije sačuvan registar iz kojeg bi se moglo utvrditi koliko je pacijenata Knape lično pregledao. Zbog toga tvrdnju o pet hiljada radnika treba razumjeti kao opis veličine radilišta i broja ljudi kojima je zdravstvena služba trebala biti na raspolaganju, a ne kao dokaz da je svaki radnik bio njegov pacijent.
Ipak, činjenica da su jedan ljekar i jedan apotekarski pomoćnik pružali zdravstvenu zaštitu u sredini opterećenoj izgradnjom tako velikog objekta dovoljno govori o obimu odgovornosti koju su nosili.
Lijekovi su se propisivali „koliko ih je bilo“
U poslijeratnoj Jablanici nije bilo opremljene zdravstvene ustanove kakvu danas podrazumijevamo.
Šimić se sjećao da nisu imali ni odgovarajuću peć. O količini i izboru lijekova govorio je jednako jednostavno: doktor je propisivao terapiju „koliko ih je bilo“.
Ta formulacija otkriva svakodnevicu zdravstvene službe u kojoj liječenje nije zavisilo samo od znanja ljekara nego i od toga šta se u tom trenutku nalazilo u ambulantnoj apoteci.
Nije pronađen dokument koji navodi koje su bolesti i povrede najčešće liječili, niti kakvom su medicinskom opremom raspolagali. Ne bi bilo odgovorno izmišljati pojedinačne slučajeve ili Knapeu pripisivati operacije i spašavanja o kojima nema zapisa.
Može se pouzdano kazati samo ono što je Šimić zabilježio: Knape je pregledao pacijente, propisivao dostupne lijekove, a Šimić ih je pripremao i izdavao.
I tako iz dana u dan.
Danju doktor, noću zarobljenik
Najpotresniji dio Šimićevog svjedočenja stao je u jednu rečenicu:
„Naveče Švabo u bajbok, a ja kući, i ujutru sve ponovo.“
Izraz „bajbok“ u ovom je slučaju kolokvijalni naziv za zatvor ili prostor u kojem je Knape bio držan kao ratni zarobljenik. Šimić nije naveo gdje se taj objekt nalazio, kako je izgledao niti je li doktor do ambulante dovođen pod stražom.
Zbog toga ne možemo tvrditi da je Knape noću boravio u određenom jablaničkom zatvoru ili logoru. Možemo, međutim, zaključiti da se njegov radni dan završavao povratkom u zarobljeništvo.
Upravo taj detalj ovu priču čini neobičnom.
Čovjek kojem su radnici tokom dana povjeravali zdravlje i život istovremeno nije bio slobodan čovjek. Imao je znanje i odgovornost ljekara, ali ne i mogućnost da sam odlučuje gdje će živjeti i kada će napustiti Jablanicu.
Njegova priča zato se ne smije pretvoriti u jednostavnu romantičnu pripovijest. Ne znamo je li Knape dobrovoljno prihvatio posao, kakav je bio njegov odnos s čuvarima, radnicima i pacijentima niti kako je doživljavao vlastiti položaj.
Znamo samo da je bio ratni zarobljenik čije je medicinsko znanje bilo potrebno poslijeratnoj Jablanici.
Njemački zarobljenici kao stručna radna snaga
Knapeov angažman nije bio izdvojen slučaj bez šireg historijskog konteksta.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata desetine hiljada njemačkih zarobljenika bile su raspoređivane na rad u jugoslavenskoj privredi. Historijska istraživanja pokazuju da su zarobljenici najčešće korišteni za fizičke poslove, ali su zbog nedostatka domaćih stručnjaka pojedinci raspoređivani i prema svojim kvalifikacijama.
Među njima su bili inženjeri, tehničari, mehaničari, profesori, umjetnici i zdravstveni radnici. Stručni zarobljenici dobijali su poslove na kojima se njihovo znanje moglo neposredno iskoristiti.
Historičar Saša S. Ilić navodi da je najveći dio repatrijacije njemačkih i austrijskih zarobljenika obavljen između novembra 1948. i januara 1949. godine. Pojedini zarobljenici ostajali su duže, dok je više hiljada stručnjaka prihvatilo ugovore o radu i nastavilo živjeti u Jugoslaviji kao slobodni radnici.
Posebno istraživanje o njemačkim ratnim zarobljenicima u Bosni i Hercegovini objavio je historičar Andrej Rodinis u knjizi „Velika praznina“. Knjiga, zasnovana na arhivskoj građi, obuhvata njihovo angažovanje u građevinarstvu, rudarstvu, industriji, šumarstvu, saobraćaju, prosvjeti, kulturi i zdravstvu.
Knape se, prema Šimićevom svjedočenju, uklapa upravo u takav sistem: kao zarobljenik s medicinskim obrazovanjem raspoređen je na mjesto na kojem je nedostajao ljekar.
Oslobođen 1949. godine
Doktor Knape u Jablanici je ostao najmanje do 1949. godine.
Te godine, prema Šimićevim riječima, bio je oslobođen i otišao je u Njemačku. Njegov odlazak vremenski se podudara sa završnom fazom repatrijacije većine njemačkih ratnih zarobljenika iz Jugoslavije.
Šimić nije naveo tačan datum odlaska niti mjesto u Njemačkoj u koje se Knape vratio.
Nije poznato ni da li je nakon povratka nastavio raditi kao ljekar, je li imao porodicu niti je li ikada kasnije govorio ili pisao o vremenu provedenom u Jablanici.
Njegovim odlaskom mladi apotekarski pomoćnik našao se pred mogućnošću da ostane gotovo sam u zdravstvenoj službi.
„Onda zamalo da ostanem sam“, prisjećao se Šimić.
Ta rečenica pokazuje koliko je sistem bio krhak. Odlazak samo jednog čovjeka mogao je značiti da mjesto s velikim gradilištem ostane bez ljekara.
Prvi Dom zdravlja izgrađen nakon Knapeovog odlaska
Samo godinu nakon Knapeovog odlaska, 1950. godine, izgrađena je zgrada Doma zdravlja Jablanica. Prema podacima Općine Jablanica, ta je zgrada, uz kasnija ulaganja i dogradnje, ostala osnova lokalne zdravstvene zaštite i u narednim decenijama.
Hronologija je važna.
Kada su Knape i Šimić radili zajedno, današnja zgrada Doma zdravlja još nije postojala. Njihov rad pripada početnoj fazi organizovanja zdravstvene zaštite, između ratom razorene zemlje i vremena u kojem će Jablanica dobiti stalne ustanove, opremu i veći broj zdravstvenih radnika.
Ante Šimić nastavio je raditi i živjeti u Jablanici. Učestvovao je u osnivanju Javne apoteke „27. juli“, a 1975. godine dobio je Plaketu Općine Jablanica upravo za osnivanje zdravstvene službe.
Kasnije je prikupljao dokumente i svjedočenja o razvoju grada. Objavio je knjigu „Općina Jablanica u pokazateljima (1945–1992) i zdravstvo Jablanice (1945–1955): istraživanja, dokumenti, zabilješke, sjećanja“, čije drugo izdanje ima 212 stranica.
Da nije bilo njegovog sjećanja, moguće je da danas ne bismo znali ni Knapeovo prezime.
Šta pouzdano znamo, a šta tek treba istražiti
Na osnovu trenutno dostupnih izvora može se pouzdano utvrditi:
– doktor kojeg je Ante Šimić zapamtio pod prezimenom Knape bio je njemački ratni zarobljenik;
– radio je u zdravstvenoj službi u Jablanici tokom gradnje hidroelektrane;
– pregledao je pacijente i propisivao raspoložive lijekove;
– Ante Šimić radio je uz njega kao apotekarski pomoćnik;
– nakon radnog dana Knape se vraćao u zarobljeništvo;
– oslobođen je 1949. godine i otišao je u Njemačku.
Nije pronađena potvrda njegovog punog imena, datuma rođenja, vojnog čina, jedinice, mjesta zarobljavanja ili tačne lokacije na kojoj je bio zatočen. Nije potvrđeno ni da je prezime u njemačkim dokumentima pisano upravo „Knape“; moguće je da je riječ o zapisu prezimena prema izgovoru.
Zbog toga mu ne treba pripisivati biografiju bez dokumenta. Konačan odgovor vjerovatno se nalazi u personalnim spiskovima ratnih zarobljenika, fondovima nekadašnjih jugoslavenskih ministarstava, dokumentaciji gradilišta hidroelektrane ili njemačkim arhivima.
Jedno prezime sačuvano od zaborava
Historija izgradnje Hidroelektrane „Jablanica“ najčešće se pripovijeda kroz branu, tunele, agregate, radne brigade i nastanak Jablaničkog jezera.
Mnogo rjeđe kroz ljude koji su liječili graditelje.
Doktor Knape nije ostao zapamćen po velikoj ordinaciji, savremenoj opremi ili medicinskom otkriću. Ostao je u jednoj kratkoj uspomeni čovjeka koji je s njim dijelio svakodnevni posao.
Danju je bio ljekar potreban velikom gradilištu.
Noću je ponovo bio zarobljenik.
Između ta dva položaja odvijala se jedna od prvih stranica organizovanog zdravstva u poslijeratnoj Jablanici – stranica na kojoj su se našli dvadesetogodišnji apotekarski pomoćnik iz Ljubuškog i njemački doktor o kojem danas znamo samo prezime.
Njihova priča ne govori da su ratne podjele nestale preko noći. Govori da je, u zemlji koja se tek podizala iz ruševina, znanje jednog zarobljenog ljekara postalo neophodno ljudima koji su gradili njenu budućnost.
A dok se ne pronađe novi dokument ili fotografija, doktor Knape ostat će čovjek između dvije rečenice: one u kojoj pregleda radnike i one u kojoj se, nakon završenog dana, vraća u „bajbok“.
Izvori: razgovor Miše Marića s Antom Šimićem, objavljen u mostarskoj „Slobodi“ 1978. godine i sačuvan u digitalnom arhivu B. Vučine; Službeni glasnik Općine Jablanica, broj 1/2010; Ante Šimić, „Općina Jablanica u pokazateljima (1945–1992) i zdravstvo Jablanice (1945–1955)“; JP Elektroprivreda BiH; Općina Jablanica; Saša S. Ilić, „Deutsche Kriegsgefangene als Arbeitskräfte in der jugoslawischen Wirtschaft zwischen 1945 und 1949“; Andrej Rodinis, „Velika praznina – Njemački ratni zarobljenici na radu u Bosni i Hercegovini“.
Poziv čitaocima: Ukoliko neko posjeduje fotografiju doktora Knapea, dokumente nekadašnje ambulante, spiskove njemačkih zarobljenika ili porodično svjedočenje o ovom periodu, informacije mogu pomoći da se njegova priča dopuni i sačuva od zaborava.
