Postoje snimci čija se vrijednost ne može izmjeriti novcem. Na njima su lica ljudi kojih više nema, dječiji osmijesi, nekadašnja druženja, glasovi koje smo možda zaboravili i prizori grada koji se nepovratno promijenio.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Zahvaljujući Jablaničaninu Miralemu Muratoviću, poznatijem kao Crni, veliki dio tih trenutaka i danas živi. Njegova kamera već tri i po decenije bilježi historiju Jablanice, a njegova posvećenost očuvanju starih snimaka postala je vrijedan doprinos kolektivnom pamćenju ovog grada.
Povodom Svjetskog dana audiovizuelne baštine, koji se obilježava 27. oktobra, za JablanicaLive razgovarali smo s čovjekom čiji su snimci mnogim Jablaničanima omogućili da se, barem nakratko, vrate u djetinjstvo, ponovo vide svoje najmilije ili prepoznaju sebe u nekim davno prošlim vremenima.
Ovaj međunarodni dan, koji se obilježava pod pokroviteljstvom UNESCO-a, posvećen je očuvanju filmskih, televizijskih i zvučnih zapisa kao neprocjenjivog dijela kulturne i historijske baštine. Ovogodišnja tema, „Your Window to the World“ (Vaš prozor u svijet), posebno naglašava ulogu audiovizuelnih zapisa u povezivanju ljudi, generacija i kultura.
U Jablanici takav prozor u prošlost već decenijama otvara Miralem Muratović – Crni.
„Htio sam zaustaviti vrijeme. Kamera je sačuvala glas, hod i smijeh Jablanice“
Njegova priča počinje 1991. godine, kada je nabavio svoju prvu videokameru, Panasonic M10, veliki VHS uređaj koji se nosio na ramenu. U vrijeme kada su videokamere bile rijetkost, takva oprema predstavljala je pravo bogatstvo.
„Sjećam se, 1991. godine nabavio sam Panasonic M10, VHS sistem, onu veliku kameru na rame, s velikim kasetama. Tad je to bio avion, koštao je kao pola auta“, prisjeća se Muratović.
Prvi kadrovi nastali su na ulicama Jablanice i gradskim kupalištima. Bilo je to vrijeme kada ljudi nisu bili naviknuti na objektiv kamere, pa su neki od nje bježali, drugi se skrivali, a mnogi se smijali.
Ipak, iza svega je stajala jedna jednostavna, ali izuzetno važna želja.
„Privuklo me to što sam htio da zaustavim vrijeme. Fotografija sačuva sliku, a ova kamera je sačuvala glas, hod, smijeh Jablanice. A osjećao sam da će nam to trebati.“
Pokazalo se koliko je bio u pravu.
Na njegovim snimcima ostali su zabilježeni prizori nekadašnjih priredbi, proslava Osmog marta, kupanja na Neretvi, zimskih sankanja na Staroj cesti i svakodnevnog života jablaničke čaršije.
To nisu samo dokumenti o tome kako je grad izgledao. Oni govore i o načinu na koji su ljudi živjeli, družili se i provodili zajedničko vrijeme.
„Kad danas gledam te snimke, najviše mi nedostaje onaj narod. Puno naroda na jednom mjestu, bez mobitela. Svi na kupalištu na Neretvi, svi na sankama na Staroj cesti, puna sala za 8. mart. Znalo se ko je ko.“
Posebno emotivno govori o djeci koju je nekada snimao na priredbama i kupalištima. Danas su to odrasli ljudi, mnogi od njih već imaju vlastitu djecu, dok pojedini roditelji koji su tada stajali pored njih više nisu među živima.
„Najdraži su mi snimci s priredbi, iz čaršije, s kupanja i sankanja. Tamo su mi sva djeca, sad su to već ljudi sa svojom djecom, a nekih roditelja više nema. Ti snimci su mi prirasli srcu jer se vidi čista Jablanica“, govori Crni.
Ratni snimci: „De me snimi, ako se ne vratim, da me djeca vide“
Početkom rata u Bosni i Hercegovini njegova kamera dobila je još jednu, mnogo težu ulogu.
Muratović je tokom rata bio angažovan u press službi 44. brdske brigade, dokumentujući događaje, borce i svakodnevicu u izuzetno teškim okolnostima.
I dalje je koristio isti Panasonic M10. Kamera je težila oko pet kilograma, ne računajući baterije i kasete. Snimanje je zahtijevalo fizički napor, snalažljivost i spremnost da se dokumentuju događaji i u najtežim vremenskim uslovima.
„Baterije smo punili gdje stignemo. U nedostatku kaseta koristili smo stare kasete s filmovima na koje smo snimali dokumentarni materijal. Trake smo čuvali ispod jakne da ne pokisnu.“
Na prve linije odlazio je s Majom i rahmetli Salihom, noseći kameru po kiši i snijegu.
„Kamera se maglila, prsti promrznu, ali mora se snimiti.“
Među brojnim ratnim uspomenama posebno mu se urezao jedan trenutak. Bio je to susret s borcem koji je, neposredno pred akciju, zamolio da ga snimi.
„De me snimi, ako se ne vratim, da me djeca vide.“
„To nikad neću zaboraviti“, kaže Muratović.
Ta kratka rečenica možda najbolje objašnjava koliko kamera u ratnim okolnostima može značiti. Za čovjeka koji odlazi u neizvjesnost, nekoliko sekundi snimka može predstavljati posljednju uspomenu koju će ostaviti svojoj porodici.
„Ako ostavimo samo ratne snimke, naša djeca će misliti da smo samo ratovali“
Iako su ratni snimci izuzetno važan dio njegove arhive, Crni ističe da nikada nije želio dokumentovati samo borbe, položaje i vojne aktivnosti.
Jednako važnim smatrao je zabilježiti živote civila, djece i majki koje su, uprkos ratnim strahotama i oskudici, pokušavale sačuvati svakodnevicu.
Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzimaju dječije priredbe održane 1992. i 1993. godine u Donjoj Jablanici.
„Za mene je bilo važno snimiti i borca i djecu u skloništu, i vrijedne majke koje u improviziranim kuhinjama spremaju hranu od oskudne humanitarne pomoći. Mnogi bi snimali samo rovove. Ja sam namjerno snimao i one priredbe 1992. i 1993. u Donjoj Jablanici. Djeca pjevaju i uživaju.“
U tim kadrovima, kaže, nalazi se jednako važna istina o vremenu kroz koje je Jablanica prolazila.
„Htio sam da pokažem da život nije stao. Ako ostavimo samo ratne snimke, naša djeca će misliti da smo samo ratovali. A mi smo i živjeli. Ta pjesma usred rata vrijedi više od hiljadu metaka.“
Upravo takvi prizori danas imaju posebno značenje. Oni pokazuju da se historija jednog grada ne sastoji samo od velikih događaja, već i od malih, svakodnevnih trenutaka u kojima se najbolje prepoznaju njegovi ljudi.
„Trideset godina nisam vidio brata kako hoda i priča“
Muratović već godinama dio svoje arhive objavljuje na YouTube kanalu i dijeli putem društvenih mreža, omogućavajući ljudima širom svijeta da ponovo vide Jablanicu kakvu pamte.
Reakcije su, govori, gotovo svakodnevne.
„Svaki dan mi se neko javi. ‘Crni, ono sam ja na sankama’, ‘Ono mi je rahmetli majka na priredbi’. Ljudi plaču kad vide.“
Ipak, jedna poruka posebno ga je pogodila.
Javio mu se čovjek iz inostranstva koji je na snimku jablaničkih boraca na Prenju prepoznao svoga brata, poginulog tokom rata.
„Kaže mi: ‘Trideset godina ga nisam vidio kako hoda i priča, samo na slici.’ E, zbog toga vrijedi svaki sat proveden za kompjuterom.“
U toj priči sadržana je možda i najveća vrijednost Muratovićeve arhive.
Za nekoga su to stari kadrovi, za drugoga uspomena na bezbrižno djetinjstvo. Ali za porodice koje su izgubile najmilije, pojedini snimci predstavljaju nešto neuporedivo dragocjenije – priliku da poslije nekoliko decenija ponovo čuju poznati glas, vide osmijeh ili pokret osobe koje više nema.
Hiljade uspomena na starim kasetama: „Digitalizovao sam tek trećinu“
Iza objavljenih snimaka krije se ogroman posao koji Muratović uglavnom obavlja sam.
Njegova arhiva broji veliki broj VHS kaseta, od kojih su mnoge stare približno 35 godina. Vrijeme je ostavilo trag na materijalu, a pojedine kasete već pokazuju znakove propadanja.
„Arhiva je ogromna. Sve je na tim velikim VHS kasetama od Panasonic M10, ima baš mnogo. Kasete su stare 35 godina, neke su već počele da puštaju boju, neke vuče vlaga. Svaka kaseta koja stoji, propada.“
Proces digitalizacije je spor i zahtjevan. Svaku kasetu potrebno je presnimiti, a zatim dodatno raditi na kvalitetu slike.
„Ja sam možda digitalizovao trećinu. Sve sam radim, sam presnimavam, sati i sati. Jedna kaseta – tri sata presnimavanja, pa još čišćenje slike.“
Upravo tu leži i najveći izazov: dok se na društvenim mrežama svakodnevno pojavljuju novi arhivski snimci, veliki dio historije Jablanice i dalje se nalazi na osjetljivim magnetnim trakama.
Bez pravovremene digitalizacije postoji opasnost da dio tog materijala bude trajno izgubljen.
Muratović, međutim, na svoju zbirku ne gleda kao na privatno vlasništvo koje ima vrijednost samo za njega.
„Ovo nije moje, ovo je blago Jablanice.“
Zato njegov rad prevazilazi granice ličnog hobija. Riječ je o dugogodišnjem nastojanju da sačuva svjedočanstva o generacijama, događajima i svakodnevnom životu jednog grada.
Dio njegovog dosadašnjeg rada javnosti je dostupan na “YouTube kanalu Miralem Muratović” (https://www.youtube.com/@miralemmuratovic4962), gdje se mogu pronaći snimci iz različitih perioda jablaničke prošlosti.
„Ne bacajte kasete! Jablanica je uvijek imala dušu“
Povodom Svjetskog dana audiovizuelne baštine, Muratović ima posebnu poruku svojim sugrađanima.
„Moja poruka Jablaničanima je jednostavna: Ne bacajte kasete! Izvadite ih s tavana, iz šupe. Svaka kaseta, pa i ona na kojoj je svadba koja vam je dosadna, vrijedi zlata.“
Njegova želja je da buduće generacije ne upoznaju staru Jablanicu samo kroz fotografije i priče svojih roditelja, već i kroz autentične pokretne slike i glasove ljudi koji su u njoj živjeli.
„Volio bih da buduće generacije kroz moju arhivu vide da smo bili normalan, veseo i ponosan narod. Da vide svoje djedove mlade, da čuju kako se pjevalo na Jablaničkom jezeru i da znaju – Jablanica je uvijek imala dušu.“
Na kraju razgovora posebno ističe da njegov višedecenijski rad ne bi bio moguć bez podrške najbližih.
„Želio bih da se zahvalim svojoj djeci i svojoj ženi na nesebičnoj pomoći i razumijevanju za ovu moju ljubav prema videu i dokumentaciji. Bez njihove podrške i strpljenja, dok satima sjedim pored kaseta i kompjutera, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.“
Zahvalnost upućuje i Elviru, Bosancu koji živi u Austriji, a koji je prepoznao vrijednost njegovog rada i pomogao mu finansijski i tehničkom opremom koju je u Bosni i Hercegovini teško nabaviti.
Priča Miralema Muratovića – Crnog podsjeća nas da se historija ne čuva samo u muzejima, arhivima i knjigama. Ponekad se nalazi na staroj kaseti zaboravljenoj u ladici, na tavanu ili u porodičnom ormaru.
A nekada je dovoljno svega nekoliko sekundi snimka da se čovjek, makar na trenutak, ponovo susretne s nekim koga nije vidio trideset godina.
Zato ono što Crni radi nije samo presnimavanje starih kaseta. To je čuvanje glasova, lica i uspomena jednog grada – da Jablanica budućim generacijama ne ostane samo ime na karti, nego mjesto čija se prošlost može ponovo vidjeti i čuti.
