Dok brojni mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine svoju budućnost traže u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim državama, 23-godišnji Josip Ravić iz sela Paljike u Rami odlučio je krenuti potpuno drugačijim putem.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Još kao srednjoškolac, sa svega 17 godina, počeo je ostvarivati svoj san o vlastitoj farmi, uprkos nevjerici okoline i savjetima da napusti selo i potraži posao u inostranstvu, donosi Glas Hercegovine u svojoj reportaži.
Danas, nekoliko godina kasnije, Josip zajedno s bratom Lukom brine o farmi na kojoj imaju 20 grla stoke, proizvode mlijeko i sir te nastavljaju ulagati u posao koji je nekada mnogima izgledao kao nemoguća misija.
„Smijali su mi se, niko nije vjerovao da ću uspjeti“
Josip priznaje da početak nije bio jednostavan. Dok su njegovi vršnjaci razmišljali o odlasku iz Bosne i Hercegovine, on je imao jasan cilj – ostati na porodičnom imanju i izgraditi vlastiti posao.
„Dosta su se smijali. Niko nije vjerovao, da ti iskreno kažem. Baš mi je bilo ispočetka teško jer nema niko da te gura“, prisjetio se Josip u razgovoru za Glas Hercegovine.
Pojedini članovi porodice savjetovali su mu da pronađe zaposlenje u nekoj firmi, dok su mu drugi govorili da ode u Njemačku ili Austriju.
Međutim, on nije odustajao.
„Ja sam sebi sve bio zacrtao. Ja ću sebi farmu napraviti, otvoriti. I tako je i bilo“, poručio je.
Od dvije krave i junice do 20 grla
Ljubav prema stočarstvu Josip je naslijedio iz porodice. Njegov otac već decenijama radi s mesom, a porodica je tradicionalno držala nekoliko krava.
Još kao dječak Josip je pratio oca na pijace i učio o poslu. Tokom srednje škole počeo je ostavljati žensku telad kako bi postepeno povećavao stado.
„Imao sam dvije krave i junicu. Za četiri-pet godina došao sam do 20 komada“, ispričao je.
Kako je broj životinja rastao, postojeći prostor postao je premalen. U jednom periodu morao je nekoliko grla smjestiti kod komšije, sve dok nije izgradio novu štalu.
Danas na njegovoj farmi ima simentalskih goveda, kao i grla mesnih pasmina, uključujući limuzin.
Radni dan počinje već u šest sati ujutro
Život na farmi zahtijeva svakodnevnu posvećenost. Josip i njegov brat Luka ustaju oko šest sati, hrane i muzu krave, a zatim nastavljaju s drugim poslovima na imanju.
Radni dan često traje do 19 ili 20 sati, a tokom ljeta i duže.
„Moraš imati radnu naviku, moraš ustajati svako jutro i biti radno aktivan po cijeli dan. Ne možeš kupiti krave pa reći da danas ili sutra nećeš ustati“, objašnjava Josip.
Posebno naglašava da stočarstvo zahtijeva znanje i odgovornost jer životinje trebaju brigu tokom cijelog dana, a ponekad i usred noći.
Ipak, smatra da se uz dobru organizaciju i podršku porodice može pronaći vrijeme i za odmor.
Domaće mlijeko prodaje po 2,50 KM, a proizvode i sir
Na farmi se trenutno dnevno proizvede približno 40 do 50 litara mlijeka, zavisno od broja krava koje su u laktaciji.
Dio mlijeka Josip prodaje direktno kupcima, dok se značajan dio koristi za proizvodnju domaćeg sira i drugih mliječnih proizvoda.
Litar domaćeg mlijeka prodaje po cijeni od 2,50 KM, dok bi, prema njegovim riječima, otkupna cijena u mljekarama iznosila svega 60 do 70 feninga.
Smatra da bi zbog povećanih troškova proizvodnje realna cijena domaćeg mlijeka trebala biti i viša.
„Gorivo je poskupjelo, hrana je poskupjela. Realna cijena trebala bi biti barem tri marke“, ističe.
Porodica najveći dio hrane za stoku priprema sama. Posjeduju traktore, kosilice, balirku i drugu potrebnu mehanizaciju, a Josip navodi da je za zimsku sezonu pripremio približno 4.000 bala sijena.
„Općina je malo zatajila, tri godine nema poticaja“
Govoreći o podršci poljoprivrednicima, Josip ističe da je registrovao obrt i podnio zahtjev za poticaje, ali smatra da lokalne vlasti moraju učiniti mnogo više za mlade koji žele ostati i raditi u svom kraju.
Prema njegovim tvrdnjama, općinski poticaji nisu isplaćivani tri godine.
Posebno naglašava potrebu za programima podrške mladim poljoprivrednicima, jer upravo oni mogu doprinijeti opstanku sela i domaće proizvodnje.
Njegove navode o neisplaćenim poticajima trebalo bi dodatno provjeriti kod nadležnih općinskih službi.
„Nisam jednostavno mogao napustiti svoju kuću“
Iako priznaje da je odlazak u inostranstvo za mnoge ljude jednostavniji izbor, Josip nikada nije ozbiljno razmišljao o napuštanju rodnog kraja.
„Tu sam se rodio, tu sam zavolio svoje. Nisam jednostavno mogao napustiti kuću i otići negdje“, govori mladi stočar.
Smatra da je ostati u vlastitom mjestu i izgraditi nešto od početka veliki izazov, ali i posebno zadovoljstvo.
U poslu mu pomažu brat Luka, otac i majka, a upravo porodična podrška predstavlja jedan od najvažnijih razloga zbog kojih uspijeva uskladiti brojne obaveze.
Osim stočarstva, Josip učestvuje u porodičnim poslovima vezanim za meso, a tokom ljeta bavi se i pripremom ogrjeva te drugim poslovima.
Posebno ga raduju priče o ljudima koji se nakon godina provedenih u Njemačkoj i Austriji vraćaju u Ramu.
Priča o upornosti i ostanku na vlastitom ognjištu
Josipova životna priča pokazuje da se i u manjim sredinama može graditi budućnost, ali i da takav izbor zahtijeva mnogo rada, odricanja, znanja i podrške.
Od tinejdžera kojem su se mnogi smijali do mladog čovjeka koji danas ima vlastitu farmu i planove za njeno proširenje, Josip je pokazao da nije odustao od svojih ciljeva.
Dok mnogi odlaze u potrazi za boljim životom, ovaj mladi Hercegovac svoju budućnost odlučio je graditi upravo tamo gdje je odrastao.
