Dobrigošće je selo u okolini Jablanice, koje je nekada bilo centar društvenog života. Međutim, selo danas nema niti jednu porodicu koja je tu nastanjena. Istražili smo kako je došlo do iseljavanja stanovništva, kako je došlo do toga da jedan simbol suživota, kao što je selo Dobrigošće, zamre i dobije epitet napuštenog sela. Na Dobrigošću smo zatekli bračni par Idrizović, Safeta i Šemsu, koji tu izolovani provode ljetne mjesece. Kako nam se Safetova supruga odmah pohvalila, bave se poljoprivredom, te imaju jako širok spektar voća i povrća u svom vrtu. Na početku razgovora ističu kako im ljudi ne nedostaju, vole taj mir, no žao im je da se to selo gdje su proveli svoj žvot, pretvorilo u ruševine, da je zapušteno i zaboravljeno. Naš sagovornik, Safet Idrizović, rođen je 1949. godine upravo u ovom selu. Tu je završio i osnovnu školu. Moramo spomenuti da je on autor knjige “Istina o Jablanici”, te u pripremi ima još jednu knjigu, koja će imati oblik hronologije.
Na početku razgovora o Dobrigošću, dotakli smo se historije sela:
“Dobrigošće se smatra prvim naseljem na području Jablanice. O tome postoje materijalni dokazi i izvori. Porodica Šemić je značajna jer je jedna od prvih, ako ne i prva koja je ovdje živjela. Živjeli su davno, po ovoj porodici su ostali i neki geografski nazivi, Šemića padina i Šemića groblje. Te porodice više nema, postoje priče da je u davna vremena ovo područje zadesila kuga, nakon čega je ta porodica nestala. Ovo je bilo bogato mjesto, jedino naselje na području Jablanice koje je samo sebe hranilo. Ljudi su imali velike posjede, mogli su živjeti od svoga imanja. 50-tih godina počinje izgradnja Hidroelektrane Jablanica, tada su prvi ljudi sa Dobrigošća dobili posao u državnim preduzećima. Ti ljudi su pogrdno nazivani “firmaši”. Oni se nisu mogli hraniti od svoje zemlje, te su se zapošljavali u firmi, a u to vrijeme se na zapošljavanje nije gledalo kao na nešto pozitivno. Kako je život išao dalje, a vrijeme prolazilo, više ljudi se zapošljavalo u gradu, pa onda ti ljudi više nisu bili prozivani od strane mještana. Posebna priča su i obrazovani ljudi, već 1950-tih godina ljudi se kreću školovati, za razliku od drugih sela. Tih 1950-tih godina smo dobili i prvog inžinjera na Dobrigošću. Kasnije, dobijamo sve više i više ljudi sa fakultetskim obrazovanjem. Interesantno je koliko ljudi sa Dobrigošća se tada školovalo. Za vrijeme Turske vladavine, begovi Bektaševići su posjedovali ovdašnju zemlju, pa se i sada određene zemlje zovu Begov gaj i slično. Kada je došla Austrougarska na ovo područje, zemlja je pripala onima koji su je tada obrađivali, pretežno Srbima. Tada su Srbi bili kmetovi kod begova, a za vrijeme Austrougarske oni su bili vlasnici najkvalitetnije zemlje. Sticajem okolnosti, sada je ta zemlja u posjedu Munevera Zahirovića – Joje. Tako dolazimo do toga da je nekada begovska zemlja sada u vlasništvu Munevera Zahirovića. Sudbina te zemlje je bila da u nekih 100 godina tri puta promijeni vlasnika. Srbi na Dobrigošće dolaze jako davno, iz Crne Gore. Isto tako i Idrizovići vode porijeklo iz Risna, Crne Gora. Nekada davno, u Crnoj Gori se vodio jedan od ratova, te su Idrizovići bili na onoj strani koja je izgubila rat. Bivaju protjerani iz Risna, te dolaze na Dobrigošće. O porijeklu Zahirovića, Husikića i Velića nemamo podataka odakle su došli. Želim napomenuti da smo struju dobili 1967. godine, a vodu 1957. godine.”
Dobrigošće je bilo poznato po dobrim međuljudskim odnosima:
“Nekada je Dobrigošće imalo zemlje kao nekih pet sela na području Jablanice. Ljudi na Dobrigošću su i bili poznati kao imućniji, tako da je bilo momaka koji bi odlučili oženiti djevojku s Dobrigošća, samo zbog miraza. Prije nekih 100 godina, selo je imalo oko 50 domaćina, miješanog stanovništva. Međuljudski odnosi su bili fantastični, s obzirom na strukturu stanovništa. Mi smo služili kao primjer dobrosusjedskih odnosa. Bili smo jako bliski, ove dvije vjere, dva naroda. Imali smo zajedničke mobe, velike poslove, sve smo radili u slozi, zajednički. Što se tiče značajnijih ljudi, dvojica izuzetno markatnih ljudi koji su imali uticaja na čitavu okolinu, i bili poznati u selu su Muladerviš Zahirović i Marko Manigoda. Bili su izuzetni po tome što su imali autoritet, kako u selu, tako i šire. Marko je bio jako hrabar, više puta je stao u odbranu i zaštitu muslimana tokom posljednjeg rata. Isto tako je Muladerviš štitio Srbe.”
“Od sadašnje vlasti, Dobrigošće je zaboravljeno. Nije se nastavio njegovati suživot, dolaskom ove vlasti. Krstac je dobio asfalt, a Dobrigošće nije. Pitam se zašto je vlastima bitniji Krstac od Dobrigošća. Pomirio sam se s tim da smo zaboravljeni. Prva iseljavanja počinju 1940-tih, nakon Drugog svjetskog rata. Neki su se onda vratili opet, jer se nisu mogli navići na drugačiji život. Onda ljudi sve više i više odlaze, kako su se ljudi školovali, postepeno su i napuštali selo. Selo je izumrlo, povremeno neko dođe da provede vikend u miru i tišini, ali istina je da sada nema niti jedna porodica koja živi ovdje. Sjećam se dok se selo bilo živo, sve je vrvjelo od života. Svi smo bili kao jedna porodica. Sada se ljudi i u gradovima slabo druže. Za nas koji smo živjeli taj nekadašnji život, ovo danas je nepojmljivo. Svako ide na svoju stranu, ovaj moderni život, a pamtim naša velika druženja na Dobrigošću”, završava svoju priču o selu koje je nestalo Safet Idrizović.
