Doktor Radivoj Simonović zapisao je da je Velija Spahić svake godine između 15 i 20 puta prelazio Prenj i okolne planine sa strancima. Bio je karavan-baša, vodič i fotografski pomoćnik, a na željezničkoj stanici u Jablanici pojavljivao se s fesom na kojem je zlatnim slovima pisalo „Fremdenführer“ – turistički vodič.
Kada je dr. Radivoj Simonović početkom 20. stoljeća dolazio u Jablanicu radi svojih planinarskih i naučnih putovanja, na željezničkoj stanici čekao ga je čovjek kojeg je već dobro poznavao.
Zvao se Velija Spahić.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Simonović ga opisuje s fesom na kojem je zlatnim slovima bila ispisana njemačka riječ „Fremdenführer“, odnosno vodič za strance ili turistički vodič. Veliji je predavan prtljag, s njim su ugovarani ljudi i konji, provjeravani planinski putevi i organizovan odlazak iz hotela prema Prenju.
Taj mali detalj s natpisom na fesu možda je najupečatljiviji sačuvani trag o počecima profesionalnog turizma u Jablanici. Pokazuje da Velija nije bio tek slučajni mještanin koji je poznavao planinu. Imao je prepoznatljivu ulogu u već organizovanom sistemu dočeka i vođenja stranih gostiju.
Karavan-baša koji je planinu prelazio do 20 puta godišnje
Najvažnije svjedočenje o Veliji ostavio je upravo Simonović. Pišući kasnije o Prenju, naveo je:
„Karavanbaša mi je bio uvek Velija Spahić, koji svake godine prelazi 15–20 puta Prenj i okolne planine sa strancima.“
Iz ove jedne rečenice može se zaključiti mnogo više nego što se na prvi pogled čini.
Ako je Velija zaista toliko često vodio strance preko Prenja i okolnih planina, onda je taj posao morao biti važan dio njegovog života. Petnaest do dvadeset planinskih putovanja godišnje nije povremena pomoć poznaniku. To je ozbiljan obim rada, posebno kada se uzme u obzir da su ekspedicije trajale više dana i da tada nije bilo markiranih staza, telefona, savremenih karata, motornih vozila ni gorskih službi spašavanja.
Karavan-baša nije bio samo čovjek koji je išao prvi. Morao je organizovati ljude i konje, procijeniti put, brinuti o teretu, vodi, hrani, noćenju i sigurnosti gostiju. Morao je znati gdje se može proći s natovarenim konjem, gdje postoje izvori, planinske kolibe i stanovi, kada prijeti nevrijeme i od koga se na pojedinom području mogu dobiti dodatne informacije.
Simonović je vodio čitave male karavane od pet do sedam ljudi i dva ili tri konja. Velija je bio čovjek na čelu takve organizacije.
Bez konja, ali uz fotografski aparat
Detaljan opis jedne ekspedicije na Prenj pokazuje kako je Velijin posao izgledao u praksi.
Simonović navodi da je Velija išao pješice, bez vlastitog konja, i pomagao mu pri fotografisanju. Ostali pratioci dovodili su konje: jedan je služio za jahanje u slučaju potrebe, drugi su pod samarima nosili šator, hranu, odjeću, fotografske ploče, kasete i ostalu opremu.
Fotografisanje početkom 20. stoljeća nije značilo ponijeti mali aparat u džepu. Simonovićeva oprema bila je teška i osjetljiva. Staklene fotografske ploče morale su se pažljivo prenositi, a na putovanju mijenjati i čuvati od lomljenja, vlage i svjetlosti.
Velija je zato bio mnogo više od vodiča. Bio je i dio procesa zahvaljujući kojem su nastale neke od najstarijih fotografija Prenja, Čvrsnice i jablaničkog planinskog područja.
Na pohodu preko Međuprenjova i Crnog polja 1908. godine uz Veliju su zabilježeni Hasan Beribak, Juso Tufek i Omer Ćosić. Svaki je doveo po jednog konja. Prije polaska precizno je ugovorena i naknada: četiri krune za cijeli dan, odnosno dvije krune za pola dana.
U tekstu se vidi i da je Velija unaprijed provjeravao prohodnost planiranog pravca. Kada su gosti poželjeli prijeći preko sedla između Malog i Velikog Prenja putem kojim, prema njihovim saznanjima, ranije nije prošao nijedan „gospodin“, hotelijer je obavijestio Veliju. On je trebalo da pronađe čovjeka koji poznaje taj dio planine.
Velija je u Jablanici pronašao Muju Šišića, mladića koji je izlazio do sedla. Njegovo lokalno znanje zatim je spojeno sa Simonovićevom kartom i iskustvom cijelog karavana.
To je gotovo isti način na koji se ozbiljne ekspedicije organizuju i danas: glavni vodič okuplja ljude, a za nepoznate ili posebno teške dionice traži nekoga ko poznaje upravo taj teren.
Jablanica je već imala organizovan planinski turizam
Velijina priča ne može se odvojiti od tadašnjeg hotela „Jablanica“.
Hotel podignut 1888. godine bio je polazna tačka za planinare, lovce, prirodoslovce i druge putnike koji su željeli posjetiti Prenj, Plasu i Čvrsnicu. Gosti su u njemu mogli dobiti informacije, vodiče, nosače, jahaće i tovarne konje te pomoć pri pripremanju višednevnog boravka u planini.
U kasnijem pregledu ranog planinskog turizma navode se brojni jablanički vodiči i pratioci povezani s hotelom: Velija Spahić, Juso Tufek, Hasan Beribak, Osman Ivković, Mumin Behrem, Mujo Šišić, Ahmet Halilhodžić, Šaban Ćosić, Hasan Šehić, Petar Manigoda, Josip Klepica, Osman Drežnjak, Ahmet Begović te Nikola i Andrija Jurić.
Ipak, Velija se iz tog niza izdvaja jer ga Simonović imenom naziva svojim stalnim karavan-bašom i navodi koliko je često vodio strane goste.
Zbog toga ga je opravdano opisati kao jednog od prvih i najbolje dokumentovanih profesionalnih turističkih vodiča Jablanice. Tvrdnja da je bio apsolutno prvi za sada se ne može dokazati, ali je njegovo mjesto među pionirima jablaničkog turizma nesporno.
Fotografija koja čuva ime „Šuplja stijena“
Simonovićev put preko Čvrsnice ostavio je jedan izuzetno važan trag.
U svom opisu uspona zabilježio je da je, nakon izlaska na travnjake kod Podi i Drinače, fotografisao prirodni kameni otvor koji naziva „Šuplja stijena“. Fotografija je potom objavljena u sarajevskom kalendaru „Bošnjak“ za 1911. godinu.
Izvorni potpis ispod fotografije glasi:
„Šuplja stijena u konglomeratu na vrh Strmenice.“
Riječ je o prirodnom spomeniku koji je danas mnogo poznatiji pod nazivom Hajdučka vrata, dok Službeni dokumenti Parka prirode Blidinje i danas navode Šuplju stijenu zajedno s novijim nazivima.
Simonovićeva fotografija i potpis ne dokazuju ko mu je saopćio taj toponim, pa nije opravdano tvrditi da je naziv preuzeo upravo od Velije. Ipak, nesporno dokazuju da je ime Šuplja stijena bilo zabilježeno početkom 20. stoljeća, mnogo prije nego što je naziv Hajdučka vrata postao dominantan u savremenoj planinarskoj literaturi.
To je zasebna vrijednost Simonovićevih ekspedicija: ljudi poput Velije i drugih lokalnih vodiča nisu mu samo pokazivali puteve. Preko njih je upoznavao nazive izvora, stijena, dolina, pašnjaka, stanova i staza koje su generacijama koristili stanovnici i stočari ovog područja.
Velija Spahić nije napisao knjigu niti je na fotografijama potpisan kao njihov autor. Njegov posao odvijao se s druge strane fotoaparata: pronalazio je puteve i ljude, pomagao pri nošenju opreme, vodio konje i karavane i omogućavao istraživačima da dođu do predjela koje su željeli opisati i fotografisati.
Zahvaljujući Simonovićevim zapisima, danas ipak znamo njegovo ime.
Znamo da je bio karavan-baša. Znamo da je u neku ruku pomagao pri fotografisanju. Znamo da je strance preko Prenja i okolnih planina vodio između 15 i 20 puta godišnje. Znamo i da je u Jablanici bio dovoljno prepoznatljiv da na fesu nosi zlatni natpis „Fremdenführer“.
U vrijeme kada su evropski putnici tek otkrivali Prenj i Čvrsnicu, Velija Spahić ih je tim planinama već sigurno vodio.
Zbog toga njegova priča nije samo zanimljiv detalj iz planinarske prošlosti. To je priča o jednom od prvih poznatih ljudi koji su prirodu Jablanice pretvorili u organizovano turističko iskustvo – mnogo prije savremenih vodiča, markiranih staza i turističkih agencija.
Napomena redakcije: Ukoliko članovi porodice, potomci ili drugi čitaoci imaju dodatne informacije, fotografije, porodična svjedočenja ili uoče podatak koji je potrebno ispraviti ili dopuniti, pozivamo ih da se jave redakciji portala JablanicaLive. Svaki novi trag može pomoći da priču o Veliji Spahiću dodatno proširimo i sačuvamo od zaborava.
Izvori
- Radivoj Simonović, „Preko Čvrsnice u Drežnicu“, Hrvatski planinar, 1909, prvi dio i nastavak, str. 33–47.
- Radivoj Simonović, „Prenj planina u Hercegovini“.
- Muzej Vojvodine, „Fotografije dr. Radivoja Simonovića – Hercegovina i Crna Gora“.
- „Bošnjak: kalendar za prostu godinu 1911“, fotografija i izvorni potpis „Šuplja stijena“.
- „Tragom prvih planinara: Međuprenjovi – Crno polje 1908.“.
- „Razvoj planinskog turizma u Bosni i Hercegovini“.
