Fra Grgo Martić još 1882. godine opisao lijep Jablanicu i njena sela: „U njoj trešnje do Mostara prve..“

Fra Grgo Martić još 1882. godine opisao Jablanicu i njena sela: Dragocjeno svjedočanstvo o našem kraju staro gotovo 150 godina

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Jablanica i njena okolina kroz historiju su privlačile pažnju brojnih putopisaca, a među njima je bio i poznati bosanskohercegovački franjevac, književnik i putopisac Fra Grgo Martić.

Sadržaj se nastavlja ispod oglasa

U svom poznatom djelu „Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa godine 1882.“ Martić je na poetski način opisao kraj kroz koji je prolazio putujući prema Hercegovini. Njegovi stihovi danas predstavljaju vrijedan historijski zapis o tome kako su Jablanica, Ostrožac, Glogošnica, Lug, Djevor, Grabovica i drugi lokaliteti izgledali krajem 19. stoljeća.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Posebno je zanimljivo da Martić spominje „dvije Jablanice“, plodne vinograde, prve trešnje prema Mostaru, kao i moćne planine Čvrsnicu i visove Glogošnice koji okružuju ovo područje.

Njegov zapis svjedoči da je jablanički kraj i prije gotovo 150 godina bio prepoznat po svojoj prirodnoj ljepoti, blagoj klimi i položaju uz Neretvu, ostavljajući snažan utisak na svakoga ko bi njime prolazio.

U nastavku donosimo originalni zapis Fra Grge Martića iz 1882. godine:

„Niz Neretvu, kudgodjer joj drago,….
Niz polje je tri debela sahta
Do Ostrošca sela hubavoga,
Kršno selo neostalo pusto,…
Sklopise me brda s obje strane,
Jur nevidjeh za se ni predase,
Dok nenikoh na vrh Popratskoga,
S vrha vidjoh Bosanske lisinje,
Za najposlie jer jih odtle nema,
Kad’ me proždrie Jablanica čarna,
A čarna je da čarnije nema,
Dokle moj je dopjer’o dorine,
A na dalje ni stalo mi nije, –
Pa su druže Jablanice dvije,
Kano kite s dva jablana svite,
U vrtaču župnu, nebogojnu,
U njoj trešnje do Mostara prve,
U njoj prvo otače se pivo,
Što sazrieva groždja do Konjica,
Pa se čudjah čudu nebogojnu,
Kad pogledah u Glogove vise
Što izjutra saštićuje sunce,
A Čvrsnica krada sa zapada,
Al’ se sunce proz obije smieje,
Tere grije Jablanice dvije,
I njihove grozdne vinograde,
I još uz njih dva tri sela mala,
Lug i Čare i Divora divna-
Gdje su divi njegda divovali,
Divovali i sela nabrali,
A kad sela naselili ljudi,
Mahnuli se divovi u grede,
A ostao Divor spominjanje.
Vij’ se uzgor moj viti jablane,
Ja zamakoh niz vilinske klance,
Istom mi je proza jadikovce,
Police su donegledne stiene,
A Neretva u dubine struže,
Nit’ je oku vjerovat’ nada se,
Kolike su Police u vise,
Nit’ je vidjet’ u dubljinu rieku,
Već’ se krstih što se čuda grade,
E Perutca na udar prvoga,
Gdje div pljuska vodu izpod mora,
Da Neretvi donalije pljuska,
Rek’o bih joj nema doljevanja,
Iz tolikih potoka niza nju,
I on u nju rone lomivrate,
Vrteć’ mlinčac bukom srebreniem,
Što se čudih buku vodopadu,
I mlinčiću što se pod njim kreće,
Još se većma začudih divanu,
Od kamena tvrda satesanu,
A na vrelu na Perutcu divnu,
Kako li je ta divan divane,
Na njemu bi poigrale vile,
Kamo l’ nebi odjah’o putniče,
I tog’ vrela napio se hladna,
I čatio stienu napisanu
Gdje pismena pokazuje stiena,
Česvi ljudi proz nju su prodrli,
I stavili uspomenu steću,
Pa valjda su kazale jim vile,
Da postave tudie spominjanje,
Gdje i Rimski staše spomeniče,
Gola dieva u ljut ukresana,
Pa se Diva ta klisura zvaše,
I ta divna dieva dievovaše
Sve do dvajest nazad mojih ljeta,
Kad hćedoše prokrčiti Turci,
Da provedu kola uz Neretvu,
I kad’ poslie sadjoh niz Neretvu,
Neugledah na stieni dijevojku
Ter opsovah lagumdžije Turke,
Jer su curu sinju lagumali,
E tud im putovat’ nebilo,
A sad jim oprostih zloradju,
Jer su bolji za njima najahali,
I kršnije krše uravnali
I evo nas k’o niz polje brale
Kud’ su njekoč koze se verale.
Do Dive je Grabovica Diva,
Što su staje Jablaničkoj marvi,
I neumiem se doumit’ nadievku,
Što se Diva-Grabovica viče,
Il’ su divi tuda koze pasli,
Il’ što dieva medji dievovaše,
Dokle Paše zemlji pašovale.
Jedan Bosni a drugi Neretvi,
A vlj’da su i Hercezi stari
Dotle bili Humski gospodari.
Eto Valja klanca najužega,
Na njem’ valja prebrodit’ Neretvu,
Nije užam k’o što doslie bješe,
Gdje su ljidi užetom se vukli,
Nit’ na konju, jere gaza nema,
Već predjosmo mostom željezniem,
Što Inglezi pribaviše ljudi,
A Turske ga nabaviše lire,
I neka su nabavile puste,
Pa pustoši gradja odgovara
Ljepše no bi gradu ikojemu,
Njega drže dvie Božije grede,
Što su nemal’ do neba narastle,
A pod njima tulji se rieka,
Reć’ bi da je posustala bjesna,
Još sunašce po Glogovu sjaše,
Al’ se smrča’ niz mrke ogranke
Pa valjalo prijavit’ dorina,
Dokle nebi pomčao mrače.
A strave se pojavile crne,
Jer ako je igdje mrkla mraka,
I u njemu ima vukodlaka,
To su ovda oba na ročišće,
Pa ja hitih ujagmit’ noćišće,
A to mi je Grabhovica dolnja,
U Savardak Miletića moga.“

Napomena: Tekst je prenesen u izvornom obliku i pravopisu iz putopisa Fra Grge Martića „Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa godine 1882.“