Sea d Džapo je godinama u Domu zdravlja Jablanica obavljao posao medicinskog tehničara. Već nekoliko godina se nalazi u penziji, a pacijenti ga pamte kao ljubaznog i nasmijanog tehničara.
U razgovoru za naš portal otkrio je kako je i dalje aktivan, budući da ljudi nerijetko svrate kod njega po neki savjet. Osim toga, učestvovao je u osnivanju dva planinarska društva u Jablanici, jedan je od osnivača Košarkaškog kluba “Turbina”, kao i jedan od osnivača Tavla kluba u Jablanici. 1999. godine bio je u ekipi koja je u Bihaću osvojila prvo državno prvenstvo Bosne i Hercegovine u tavli. Tokom svog sportskog i medicinskog angažmana, dobitnik je brojnih priznanja za svoj nesebičan doprinos u raznim sferama društvenog i sportskog života našeg grada.
Poštovani gospodine Džapo, krenimo sa Vašim dugogodišnjim angažmanom u Košarkaškom klubu “Turbina”. Kako je teklo samo osnivanje, koja je Vaša uloga u svemu tome?
-Prije svega, želio bih se ukratko predstaviti. Rođen sam u Jablanici 1955. godine. Po zanimanju sam medicinski tehničar. Školu sam završio u Mostaru. Volio sam sport i dole sam se bavio košarkom, uporedo sa školom. Košarka je počela uzimati maha 1960-tih u čitavoj državi. Otišao sam u Mostar u školu i odmah sam se uključio u KK “Lokomotiva” Mostar, na Kantarevcu. To je bilo 1970. godine. Imao sam dobar odraz i lijep šut. Tada je u Lokomotivi igrao i Dražen Dalipagić, i onda kao mlad igrač nisam mogao doći do izražaja pored te neke starije ekipe. Mi omladina smo odlučili tada da osnujemo drugi klub, KK “Neretva”. Igrao sam preko 2 godine za “Neretvu” u Mostaru. Bio je to lijep klub, dobri igrači, igralo se širom naše države, od Foče, Goražda, Brčkog… Veliki je bio raspon naših gostovanja. Kada sam završio školu, vraćam se u Jablanicu da radim, i uključujem se u osnivaje KK “Turbina”. Bio sam jedini igrač tada koji je igrao košarku malo više i ozbiljnije. Tako da smo jednom prilikom sjeli u hotel, jedna ekipa, među kojima su stari igači Zoran Manigodić, Zoran Šilić, Miro Sokol, Ado Babić, Sejo Hamza, jedna mlada ekipa zaista. Tada smo se organizovali i bilo je još ljudi koji su željeli pomoći prilikom osnivanja kluba, recimo Huso Šašić. Ante Galić, Majdin Bristina – to su neki igrači koji se također pridružuju. Krenulo se sa treninzima i igranjem u Hercegovačkoj ligi. Imali smo svoje finansije, uvijek obezbjeđen prevoz i hranu. Kasnije dolaze Zoka Manigoda, sada je u Americi, Mirza Grabovac, Enes Baljić. Enes je kasnije zavolio i trenerski posao, koji je uspješno obavljao. Moram spomenuti i Sašu Dalipagića. Kasnije dolazi trener iz Mostara, Bajgorić Teofil, vrlo ambiciozan i mlad trener. Čovjek sa autoritetom, vrlo lijepo je radio. Onda dolazi do omasovljavanja košarke, mnogo koševa je tada bilo u Jablanici, u skoro svakom naselju. Bili su koševi u naselju kod kina, pa onda na Gornjoj Koloniji, sada su tu bašte, na stadionu kod gimnazije, u Podbrežju i tako dalje, a to nije bio beton nego kao utabana zemlja. Bilo nas je mnogo, imali smo jedan respekt, opremu, lopte, trenirali smo u školskoj dvorani. Svi krugovi su imali svoje dvorane, a sve su to bile školske dvorane, u sklopu škola. Moram reći da smo bili zaista organizovani. Bilo je predivnih trenutaka. Bio sam dugo i predsjednik kluba.
Prisjetite se perioda kada ste Vi bili predsjednik Kluba?
-Bio sam predsjednik Kluba do iza rata. Išlo se u Bugojno, Mostar, Fojnicu, išli smo na razna putovanja. Bilo je mnogo anegdota i priprema koje pamtim. Išli smo, između ostalog, i na Tjentište na pripreme. Bili smo gore 15 dana u hotelu, imali smo bazen i igralište, sve nam je bilo dostupno. Trenirali bismo 2 do 3 puta dnevno. Uslovi su bili odlični. Išlo bi po 15-20 igrača, sve Jablaničani. Onda se išlo i u Zaostrog, na more. Odveo sam dole jednu ekipicu na 10 dana. Ja sam uplatio novac i otišao kući. Onda me uskoro zovu igrači, kažu mogu li im naći novac da ostanu još 10 dana. Pristao sam i našao sam taj novac. Padala je kiša kod nas, mokar sam stigao u Zaostrog, sa kišobranom. A kada sam izašao iz autobusa u Zaostrogu, sunce ugrijalo i ljudi se čude što imam kišobran. Predivnih trenutaka je bilo. I sada sam aktivan kao medicinar u Klubu.
Jedan od Vaših hobija je i planinarenje, možemo li čuti nešto više o tome?
-Osnovao sam planinarsko društvo “Plasa”. Tada sam se razletio oko svega, nabavke novca, nabavio sam automobil, Ladu Nivu. Okupio sam raju, aktivirali smo se oko izgradnje planinarskog doma, napravio se dom. Kasnije sam napustio “Plasu” i prelazim u društvo “Prenj – Glogošnica”, 2012. godine. Pamtim iz tog perioda jedan događaj, jedan češki planinar je poginuo. Okliznuo se i udario glavom. Imao sam prijatelja u češkoj ambasadi, i zamolio sam ga da dođe i da odemo na Prenj gdje je planinar poginuo. Tu smo napravili planinarski dom, u ime poginulog planinara iz Češke. To je sada zaista lijep dom, koji ima sve, vodu, struju. I sada ja planinarim, iako nisam više niti u jednom planinarskom društvu. Još uvijek imam svoju opremu, odem na Vilinac. Nekada sam, nekada u grupi. Odem sam na Risovac , u Grabovicu, dole je ljeti zaista predivno. Dole sam napravio splav i kućicu na njemu. Zavolio sam plivanje i ronjenje. U tom zaljevu je topla voda, radujem se ljetu i odlasku u Grabovicu. Šteta je što više ljudi iz Jablanice ne posjećuje ljeti Grabovicu, tereni su predivni za plivanje i ronjenje.
Dotaknimo se i Vaše profesionalne orijentacije, radni vijek ste proveli kao medicinski tehničar. Kako se odlučujete na taj poziv?
-Negdje oko 1970. godine imao sam dva izbora – ili građevinsku ili medicinsku školu. Upisao sam medicinsku školu. Imao sam lijepu ekipu u školi u Mostaru. 1974. sam završio školovanje i počinjem raditi u Jablanici. Išao sam u Doljane, dole sam radio i spavao u domu, pokraj ambulante. Radio sam i na hirurgiji u Novom Sadu u vojnoj bolnici. Prelazim u Beograd i tu radim u operacionoj sali preko godinu dana. Tu je bilo posla. Šef je bio legendarni Isidor, akademik, profesor, doktor. On je posebna tačka mog života. Otišao sam zatim u Sarajevo na ortopediju, i tu ostajem oko godinu dana. Zatim sam radio i u hitnoj pomoći. Radio sam i u Mađarskoj jedan period.
Evocirajte uspomene na Vaš radni vijek. Da li Vam nedostaje rad sa ljudima?
-Rad sa ljudima mi mnogo nedostaje. To su posebne uspomene koje nosim na svoj radni vijek. Ali eto, opet sam s ljudima svaki dan. Često dođu na vrata, pitaju za savjet. Svakodnevno razgovaram sa ljudima u gradu, u kontaktu smo. Dođu ljudi da im izmjerim tlak, ako je neki lom, dođu da pogledam. Radio sam sa kostima, povredama, pa ako vidim da ne mogu pomoći, da je teža povreda, onda uputim osobu u bolnicu.
Imate zapažene reuzltate kada je i o tavli riječ. Možete li nam ispričati nešto više o Vašem bavljenju tavlom?
-Tavla je jedan period mog sportskog života kojeg se rado sjećam. To je jedna prelijepa igra. 1999.godine osnivamo Klub u Jablanici, nas 10-15. Bio sam jedno vrijeme i predsjednik Kluba. Bio sam u ekipi koja je osvojila prvo ekipno prvenstvo Bosne i Hercegovine u tavli, a u pojedinačnoj konkurenciji drugo mjesto. Osvajao sam prvenstvno Mostara, Konjica i mnoga druga natjecanja.
Budući da ste cio život proveli u Jablanici, možete li se, za kraj, prisjetiti nekih prošlih vremena i lijepih druženja u našem gradu?
-Pamtim predivnih druženja. Onih za Novu godinu, sportska druženja, druženja u domu izviđača. Tu su bile igranke. Jedno jako lijepo vrijeme za druženje je to bilo. Mala čaršijica, ali među ljudima je vladalo drugarstvo, prijateljstvo. U tim vremenima se išlo na skijanje na Risovac, a ljeti na kupalište Čaršijansko. To kupalište je bilo divno, a danas je uništeno. Puno bi bilo na tom kupalištu. Eto, sjećam se tih vremena sa sjetom, ali nosim i jako lijepe uspomene drugarstva i zajedništva.
