Prije približno 1.800 do 1.900 godina na području današnjeg Ostrošca živjela je porodica čija su nam imena i lica, barem u obliku u kojem ih je isklesao antički majstor, ostala sačuvana sve do danas.
Zvali su se Aelius Rufus i Tattuia. Imali su sina Publija Aelija Vera, koji je svojim roditeljima dao podići veliki kameni nadgrobni spomenik.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Stela je pronađena kod Ostrošca krajem 19. stoljeća, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu pod inventarnim brojem 56.
Nije riječ samo o bezimenom arheološkom nalazu. Na kamenu se mogu vidjeti poprsja bračnog para, njihova odjeća, nakit i način na koji su željeli ostati zapamćeni. Ispod portreta uklesana je poruka njihovog sina.
Šta piše na kamenu?
Latinski natpis na steli glasi:
D(is) M(anibus) / Aeli(o) Rufo / et Tattuiae / def(unctae) ann(orum) LX / P(ublius) Ael(ius) Verus / parentibus p(osuit).
U slobodnom prijevodu:
„Bogovima Manima. Aeliju Rufu i Tattuiji, umrloj u dobi od 60 godina, Publije Elije Ver postavio je ovaj spomenik svojim roditeljima.“
Početna formula Dis Manibus bila je uobičajena posveta dušama ili božanskim sjenama pokojnika na rimskim nadgrobnim spomenicima.
Iz gramatičke konstrukcije natpisa proizlazi da se podatak o 60 godina odnosi na Tattuiju. Na kamenu nije sačuvana Rufusova životna dob.
Najvažniji podatak skriva se u posljednjem dijelu natpisa: spomenik je podigao njihov sin Publius Aelius Verus. Pred nama, dakle, nije samo portret jednog „Rimljanina iz Ostrošca“, nego porodični spomenik roditeljima koji je naručilo njihovo dijete.
Aelius Rufus i Tattuia – brak rimskog i domaćeg svijeta
Imena ove porodice otkrivaju složen proces romanizacije stanovništva u dolini gornje Neretve.
Aelius Rufus i njegov sin Publius Aelius Verus nose rimska imena. Posebno puno sinovo ime, sastavljeno od ličnog imena, gentilnog imena i nadimka, pokazuje prihvatanje rimskog građanskog i kulturnog obrasca.
Gentilno ime Aelius može biti značajno i za datiranje. To je bilo porodično ime cara Hadrijana, čije je puno ime bilo Publius Aelius Hadrianus. Stanovnici provincija koji su u njegovo vrijeme dobijali rimsko građansko pravo ponekad su preuzimali carevo gentilno ime, koje su zatim mogli naslijediti njihovi potomci.
Zbog toga istraživači ostrožačku stelu smještaju u 2. stoljeće, odnosno između 100. i 200. godine. Ipak, iz samog imena ne možemo dokazati kada je tačno ova porodica dobila građansko pravo niti je li ga stekao Rufus, njegov otac ili neki raniji predak.
Ime njegove supruge, Tattuia, nije rimsko.
Istraživači ga ubrajaju među domaća, odnosno ilirska ili paleobalkanska imena zabilježena u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. Tattuia je zadržala tradicionalno ime, dok njen suprug i sin nose rimska imena.
To ne znači da je Rufus morao biti doseljenik iz Italije. Moguće je da je i on pripadao domaćem, već romaniziranom stanovništvu. Njihova porodica pokazuje kako su se u istom domaćinstvu mogli istovremeno čuvati lokalno ime, nošnja i običaji, a prihvatiti rimsko građansko pravo, jezik natpisa i način podizanja spomenika.
Kako su bili odjeveni?
Stela je visoka približno 1,59 metara, široka oko 73 centimetra i debela nešto više od 23 centimetra. Isklesana je od tvrdog bijelog krečnjaka.
Iznad natpisa nalazi se arhitektonski oblikovana niša koja podsjeća na pročelje malog hrama. Nose je korintski polustubovi, a u njoj su prikazana poprsja Aelija Rufusa i Tattuije.
Tattuia je prikazana u domaćoj ženskoj nošnji, s pokrivalom preko glave, kopčama – fibulama, pojasom i malim naušnicama. Upravo zbog tih detalja arheolozi su stelu smatrali posebno vrijednom za proučavanje odjeće domaćeg stanovništva gornje Neretve u rimsko doba.
Rufus je prikazan u ogrtaču koji se u stručnom opisu prepoznaje kao sagum. Takav teži vuneni ogrtač često se povezuje s rimskim vojnicima i putnicima, ali sama odjeća nije dovoljan dokaz da je Rufus bio vojnik. Na natpisu nisu navedeni njegova vojna jedinica, čin ni zanimanje.
Portreti su prilično istrošeni, a antički klesar nije radio s preciznošću savremene fotografije. Zbog toga ne možemo tvrditi da znamo potpuno autentičan izgled supružnika. Ipak, pred nama jesu namjerno izrađena poprsja konkretno imenovanih ljudi, a ne bezlične ukrasne figure.
Meduzina glava i dva delfina
Na vrhu stele isklesan je trouglasti zabat. U njegovom središtu nalazi se gorgoneion, odnosno glava Gorgone Meduze, dok su sa strana prikazana dva delfina.
Gorgoneion u antičkoj umjetnosti nije bio samo prikaz čudovišta iz grčke mitologije. Smatran je zaštitnim, apotropejskim simbolom koji je trebao odbijati zlo i čuvati pokojnika.
Delfini su se često pojavljivali na nadgrobnim spomenicima u rimskoj provinciji Dalmaciji. Stariji istraživači tumačili su ih kao simbole sretnog putovanja u drugi svijet, dok savremena istraživanja upozoravaju da su mogli biti i dio šireg, prepoznatljivog repertoara klesarskih radionica.
Kamen tako istovremeno čuva portrete jedne porodice, latinski natpis, domaću nošnju i simbole rimskog vjerovanja o smrti i zagrobnom životu.
Pronađen dok je trgovac gradio kuću
Okolnosti pronalaska spomenika detaljno je 1902. godine opisao arheolog Carl Patsch u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Naselje kod tadašnje željezničke stanice Ostrožac ranije se nazivalo Drnopolje. Patsch navodi da su parcele od vrta i oranice trgovca Pere Trogelića pa do zgrade u kojoj su se zagrijavale lokomotive bile prekrivene ulomcima rimske cigle.
Prilikom kopanja kanala istočno od stanice, na dubini između pola metra i jednog metra, pronalaženi su građevinski kamen i rimski crjepovi.
Kada je trgovac Pero Trogelić gradio kuću, kamen potreban za gradnju sakupljao je na svojoj oranici. Pri tome je, prema Patschovu zapisu, razrušio temelje ili donji dio jedne čvrsto građene antičke kuće.
Početkom februara 1897. godine na tom je prostoru pronašao nadgrobnu stelu Aelija Rufusa i Tattuije, kao i glavicu jednog stuba.
Spomenik nije pronađen potpuno očuvan. Sastojao se od šest odlomljenih dijelova koji su se mogli ponovo sastaviti. Nedostajali su gornji lijevi ugao i dio okvira reljefa, a površina je već tada bila prilično istrošena.
Za dolazak stele u Zemaljski muzej bio je zaslužan L. Fedy, tadašnji glavar željezničke stanice Ostrožac. Zahvaljujući njegovom angažmanu, stela i pronađena glavica stuba nisu završile kao običan građevinski materijal nego su prenesene u Sarajevo.
Ispod današnjeg Ostrošca nalazilo se rimsko naselje
Okolnosti pronalaska pokazuju da stela nije bila usamljeni predmet slučajno ostavljen uz Neretvu.
Velika količina cigle, crjepova, građevinskog kamena, temelji čvrsto zidanih objekata, nadgrobni spomenik i arhitektonski dijelovi ukazuju na postojanje rimskog naselja na širem prostoru Ostrošca.
U važećoj lokalnoj planskoj dokumentaciji Ostrožac je evidentiran kao rimsko naselje uz obalu Jablaničkog jezera, čiji je dio potopljen stvaranjem akumulacije.
Arheolozi su rimske ostatke pronašli i u Lisičićima, Čelebićima i Buturović-Polju. Nalazi su otvorili pretpostavku da je iz doline Neretve postojao lokalni rimski put koji je preko Ostrošca i doline Neretvice vodio prema unutrašnjosti. Tačna trasa komunikacija ipak nije u svim dijelovima potvrđena na terenu.
Stela također pokazuje da je lokalna zajednica imala klesare ili pristup radionici sposobnoj izraditi spomenik visok gotovo 1,6 metara, s portretima, korintskim polustubovima, natpisom i bogatom simbolikom.
Neko je morao izvaditi veliki komad krečnjaka, prenijeti ga, isklesati, napisati latinski tekst i postaviti spomenik iznad porodičnog groba. To govori o određenoj ekonomskoj moći porodice, iako ne znamo čime su se Rufus i njegov sin bavili.
Šta o ovoj porodici još ne znamo?
Ne znamo gdje su Aelius Rufus i Tattuia rođeni. Ne znamo Rufusovo zanimanje, njegovu dob niti tačnu godinu smrti supružnika.
Ne možemo dokazati da je Rufus bio vojnik, trgovac, zemljoposjednik ili lokalni službenik. Ne znamo ni je li sin Publius Aelius Verus živio s roditeljima u Ostrošcu ili je spomenik naručio iz drugog mjesta.
Natpis ne otkriva jesu li imali još djece.
Ipak, znamo njihova imena. Znamo da je Tattuia doživjela 60 godina, što je sin smatrao dovoljno važnim da bude uklesano u kamen. Znamo kako su bili prikazani, kakvu je odjeću Tattuia nosila i da je njihov sin želio trajno sačuvati uspomenu na oba roditelja.
Skoro devetnaest stoljeća nakon njegove narudžbe, Publius Aelius Verus je u svojoj namjeri uspio.
Spomenik njegovim roditeljima preživio je nestanak Rimskog Carstva, promjene stanovništva, rušenje antičkog naselja, gradnju željeznice i kuća, stvaranje Jablaničkog jezera i premještanje u Sarajevo.
Aelius Rufus i Tattuia više nisu samo anonimni stanovnici davno izgubljenog naselja. Njihova imena i kamena lica još postoje – u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, pod inventarnim brojem 56.
Izvori: Ubi Erat Lupa, zapis 23801; Carl Patsch, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, 1902; CIL III 14617,3; ILJug III 1752; Epigraphische Datenbank Heidelberg HD056805; E. Lozić, Proizvodnja nagrobnih spomenikov v notranjosti rimske provincije Dalmacije; Prostorni plan općine Jablanica.
