Na današnji dan, 31. oktobra 1943. godine, kroz dolinu Neretve prošao je voz koji je za stotine djece značio spas od ratnih stradanja, gladi i neizvjesnosti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Među njegovim najvažnijim zaustavljanjima bili su Ostrožac i Jablanica, gdje je više desetina mališana napustilo vagone, a djeca su zbrinjavana i u porodicama na ovom području.
Riječ je o jednoj od najpotresnijih, ali i najhumanijih priča iz historije našeg kraja, o kojoj je detaljno pisao mostarski istraživač Ahmet Kurt, autor knjiga „Mahala Carina u Mostaru“ i „Plemeniti Mostar“.
Voz je tog oktobarskog jutra krenuo sa željezničke stanice Alipašin Most u Sarajevu. U deset vagona treće i četvrte klase nalazilo se oko 600 djece, uglavnom iz istočne Bosne, čije su porodice stradale tokom četničkih napada 1941, 1942. i 1943. godine.
Mnogi mališani ostali su bez očeva, neki i bez oba roditelja, dok su njihova sela bila opljačkana i spaljena. Živjeli su u teškim uslovima izbjegličkih logora, bez dovoljno hrane, odjeće i sigurnosti.
Humanitarnu akciju organizovalo je muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“, uz učešće Ulema-medžlisa i brojnih dobrotvora, kako bi djeca prije dolaska zime pronašla sigurno utočište u Hercegovini.
U Ostrošcu se za dolazak djece pripremali danima ranije
Posebno zanimljiv podatak odnosi se upravo na Ostrožac, gdje je još 22. oktobra 1943. godine, devet dana prije dolaska voza, održano veliko okupljanje stanovništva.
Kod džamije u Ostrošcu održan je mevlud kojem je prisustvovalo mnoštvo ljudi. Okupljenima su se obratili dr. Šefkija Balić, šerijatski sudija Alija Kusturica iz Mostara i Sulejman Mašović iz Sarajeva, sekretar „Narodne uzdanice“ i upravnik izbjegličkog logora na Alipašinom Mostu.
Govorili su o potrebi spašavanja djece, njihovom prihvatu, obrazovanju i smještaju u porodice.
Slični skupovi održavani su i u drugim hercegovačkim mjestima, a humanitarna akcija naišla je na veliki odziv stanovništva.
Desetine djece izašle iz voza u Ostrošcu i Jablanici
Kada je 31. oktobra voz konačno krenuo prema Hercegovini, stanovnici mjesta kroz koja je prolazio dočekivali su ga s hranom za iscrpljenu djecu.
Kroz prozore vagona pružali su im pripremljena jela, orahe i suho voće.
Prema istraživanju Ahmeta Kurta, u Konjicu je izašlo oko stotinu djece, a zatim više desetina u Ostrošcu i Jablanici.
Posebno je značajno da Kurt u svojim istraživanjima izričito navodi kako su izbjeglička djeca zbrinjavana u porodicama duž doline Neretve, uključujući Konjic, Ostrožac i Jablanicu.
Time je potvrđeno da ova mjesta nisu bila samo prolazne željezničke stanice, nego i dio velike mreže humanitarnog prihvata djece koja su izgubila svoje domove.
Ipak, tačan broj mališana koji su ostali u Ostrošcu i Jablanici, kao ni potpuni spisak porodica koje su ih primile, zasad nije utvrđen na osnovu javno dostupne dokumentacije.
Priča sedmogodišnjeg Arifa koji je prošao kroz Jablanicu
Među djecom koja su putovala vozom nalazio se i sedmogodišnji Arif Tiro iz rogatičkog kraja.
Njegov otac Pašan ubijen je tokom četničkih napada, a Arif je zajedno sa starijim bratom Edhemom i sestrom Hasibom krenuo na neizvjesno putovanje prema Hercegovini.
U svom historijskom zapisu Ahmet Kurt posebno opisuje trenutke nakon što je voz napustio Jablanicu, gdje je dio djece već izašao iz vagona.
Arif je sjedio između brata i sestre, dok je voz prolazio kroz kanjon Neretve, ostavljajući iza sebe Jablanicu i nastavljajući prema Mostaru.
Tamo ga je prihvatila porodica Mustafe i Dutke Hrvić, u čijem je domu proveo narednu 21 godinu, sve do ženidbe 1964. godine.
Arif se školovao, završio grafičku školu u Zagrebu, a kasnije radio kao tehnički direktor mostarske štamparije.
Njegova sudbina pokazuje koliko je ova akcija značila djeci koja su, uprkos ratnim tragedijama, dobila priliku za novi početak.
Historijska dokumentacija otkriva razmjere humanitarne akcije
Istražujući ovu gotovo zaboravljenu epizodu Drugog svjetskog rata, Ahmet Kurt pronašao je u Historijskom arhivu Sarajeva čak 535 formulara o predaji izbjegličke djece na zbrinjavanje u mostarske porodice.
Dokumenti sadrže podatke o djeci, njihovom porijeklu, roditeljima i porodicama koje su ih prihvatile.
Svoja istraživanja objavio je 2024. godine u knjizi „Plemeniti Mostar“, koja donosi podatke o više od 610 djece obuhvaćene akcijom prihvata na mostarskom području.
Prema ranijim Kurtovim istraživanjima, tokom ratnih godina u širem području doline Neretve, od Konjica i Jablanice do Mostara, Čapljine i Stoca, bilo je zbrinuto oko 3.000 djece izbjeglica. Taj podatak odnosi se na širu akciju zbrinjavanja, a ne isključivo na putnike jednog voza.
Sjećanje koje vrijedi sačuvati
Danas, 83 godine kasnije, priča o „vozu spasa“ podsjeća na teško vrijeme u kojem su stotine djece ostale bez svojih najbližih, ali i na izuzetnu solidarnost stanovništva Hercegovine.
Posebno mjesto u toj priči pripada i Ostrošcu i Jablanici, čiji su stanovnici učestvovali u humanitarnoj akciji, a porodice na ovom području pružile utočište djeci koja su preživjela ratne strahote.
Njihova imena i pojedinačne sudbine još uvijek predstavljaju nedovoljno istražen dio lokalne historije.
Zbog toga JablanicaLive poziva sve čitatelje koji možda čuvaju porodična sjećanja, fotografije ili dokumente o djeci pristigloj 1943. godine da nam se jave. Možda se upravo u nekoj porodičnoj priči iz Ostrošca, Jablanice ili okolnih sela krije svjedočanstvo koje bi vrijedilo sačuvati od zaborava.
Izvori: Istraživanja Ahmeta Kurta objavljena u časopisu Stav; knjige „Mahala Carina u Mostaru“ (2021) i „Plemeniti Mostar“ (2024); intervju Ahmeta Kurta za Al Jazeeru Balkans (2024).
