Kada se danas spomene Ostrožac kod Jablanice, prve asocijacije uglavnom su Jablaničko jezero, magistralni put, željeznica i naselje uz obalu akumulacije.
Prije više od 120 godina slika ovog kraja bila je sasvim drugačija.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Velika austrougarska publikacija iz 1901. godine područje oko ušća Neretvice u Neretvu kod Ostrošca opisuje kao „izvrstan voćarski kraj“. Posebno je zanimljiv podatak koji danas zvuči gotovo nevjerovatno – jabuke i kruške iz ovog područja otpremale su se prema drugim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije.
Da voćarstvo ovdje nije bilo tek usputna djelatnost potvrđuju i drugi tragovi iz tog vremena. Samo nekoliko godina kasnije jedan botaničar upravo je u Ostrošcu ponovo evidentirao jabuke i kruške, dok je u obližnjem Konjicu djelovao državni voćarski rasadnik.
Istovremeno, kroz Ostrožac je već prolazila željeznica koja je otvorila sasvim nove mogućnosti za transport robe iz doline Neretve prema udaljenim tržištima.
Ostrožac kao „izvrstan voćarski kraj“
Jedan od najvažnijih zapisa nalazi se u knjizi Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild – Bosnien und Herzegowina, objavljenoj u Beču 1901. godine.
Riječ je o monumentalnom djelu poznatom i kao „Kronprinzenwerk“, velikom projektu posvećenom zemljama Austro-Ugarske Monarhije. Bosanskohercegovački svezak na više od 500 stranica donosi opise geografije, stanovništva, poljoprivrede, trgovine, saobraćaja i privrede zemlje.
Prateći tok Neretve između Jablanice i Konjica, autor dolazi do Ostrošca i Neretvice. Navodi da se „mala Neretva“, odnosno Neretvica, kod Ostrošca ulijeva u veliku rijeku, a zatim ovaj prostor opisuje riječima:
„ausgezeichnete Obstgegend“ – izvrstan voćarski kraj.
Odmah potom bilježi da se njegove jabuke i kruške izvoze „bis in die Monarchie“ – sve do Monarhije.
Još jedan detalj čini ovaj zapis posebno zanimljivim. Autor navodi da šljiva, koju naziva „vladajućom vrstom voća u Bosni“, upravo ovdje ne uspijeva.
To nije nevažna napomena.
Bosna je krajem 19. stoljeća u evropskoj trgovini voćem bila prije svega poznata po šljivi. Ogromne količine sušile su se i izvozile, a tadašnje statistike i privredni izvještaji šljivi daju centralno mjesto.
Ostrožac je, prema zapisu iz 1901. godine, imao nešto drugačiju voćarsku priču.
Ovdje su se izdvajale jabuke i kruške.
Ostrožačko voće bilo je izuzetak
Koliko je podatak o izvozu zanimljiv najbolje se vidi iz općeg pregleda bosanskohercegovačkog voćarstva u istoj knjizi.
Pored šljive i vinove loze, među značajnijim kulturama spominju se jabuke, kruške, orasi, kesteni i smokve. Za jabuke i kruške navodi se da su velikim dijelom bile manje oplemenjene lokalne sorte.
Hercegovina je bila poznatija po ljetnim jabukama i kruškama, dok su iz Bosne uglavnom dolazili kasnije sazrijevajući plodovi.
Najvažnije je, međutim, da su se tadašnje jabuke i kruške pretežno trošile unutar Bosne i Hercegovine, uglavnom svježe. Kruške su se i sušile, dok se od jabuka i krušaka ponegdje pravila vrsta voćne kaše za vlastite potrebe, koja se rijetko pojavljivala u trgovini.
Upravo zato posebno izdvajanje Ostrošca i podatak da njegovo voće odlazi prema drugim dijelovima Monarhije dobivaju na značaju.
To očito nije bila karakteristika svakog voćarskog kraja u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.
Šest godina kasnije – ponovo jabuke i kruške u Ostrošcu
Zanimljiva potvrda stiže 1907. godine, ali iz potpuno drugačijeg izvora.
Profesor A. Pichler proučavao je imelu i vrste drveća na kojima ona raste u Hercegovini i dijelovima Bosne. Svoja opažanja objavio je u naučnoj publikaciji Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina.
Među lokalitetima na kojima je pronalazio imelu na kruškama Pichler navodi i Ostrožac, uz Lisičiće, Ramu, Prozor, Ivan i druge lokalitete.
U istom radu spominje i staru krušku zvanu Takiša, opisanu kao poludivlja sorta s dugim peteljkama i malim, okruglim plodovima, na kojoj se imela često pojavljivala. Važno je, međutim, da Pichler ne navodi izričito da je upravo Takiša rasla u Ostrošcu.
Kada u nastavku prelazi na jabuke, među lokalitetima na kojima ih je evidentirao ponovo se pojavljuje Ostrožac.
Pichler nije pisao turistički vodič niti privredni izvještaj. Njega je zanimala botanika. Upravo zbog toga njegov zapis predstavlja vrijedan, potpuno nezavisan trag da su početkom 20. stoljeća na području Ostrošca rasle i kruške i jabuke.
Time zapis iz 1901. godine dobiva dodatnu potvrdu iz drugog izvora i iz sasvim druge oblasti.
Željeznica je promijenila sve
Kako su krajem 19. stoljeća jabuke i kruške iz Ostrošca uopće mogle stići do udaljenijih tržišta?
Najlogičniji odgovor vodi prema željeznici.
Dionica Mostar–Ostrožac otvorena je 22. augusta 1888. godine, a već naredne godine, 10. novembra 1889., pruga je produžena od Ostrošca do Konjica.
Otvaranjem dionice Konjic–Sarajevo 1. augusta 1891. godine Ostrožac se našao na kontinuiranoj željezničkoj vezi između Sarajeva i doline Neretve prema jugu.
Kada je 1901. godine zabilježeno da ostrožačke jabuke i kruške odlaze prema Monarhiji, željeznička veza postojala je već približno deset godina.
Upravo je željeznica u tom periodu potpuno mijenjala bosanskohercegovačku trgovinu.
U ekonomskom dijelu austrougarske publikacije iz 1901. godine ukupni godišnji promet Bosne i Hercegovine procijenjen je na 47,436 miliona guldena, od čega se 37,872 miliona guldena odnosilo na promet s Monarhijom koji je išao željeznicom.
Autori državne željeznice opisuju kao najvažnije transportno sredstvo kojim se koristila trgovina.
Nije pronađen podatak o tome koliko je jabuka i krušaka utovareno upravo na stanici Ostrožac, pa ne možemo govoriti o broju vagona, godišnjim količinama niti konkretnim rutama pojedinačnih pošiljki.
Ipak, dvije činjenice dobro se nadopunjuju: savremeni izvor bilježi da voće iz Ostrošca odlazi prema Monarhiji upravo u vrijeme kada Ostrožac već ima direktnu željezničku vezu prema Sarajevu i dolinom Neretve prema jugu.
Šta je 1901. značilo „izvoz u Monarhiju“?
Važno je razumjeti i tadašnji politički položaj Bosne i Hercegovine.
Godine 1901. BiH još nije bila formalno anektirana Austro-Ugarskoj. Monarhija je zemlju okupirala i preuzela upravljanje 1878. godine, dok će aneksija uslijediti tek 1908.
Ekonomsko povezivanje, međutim, počelo je mnogo ranije.
Bosna i Hercegovina bila je uključena u austrougarski carinski sistem, pa izraz „exportirt“ u knjizi iz 1901. ne treba automatski poistovjećivati s današnjim pojmom međunarodnog izvoza.
Kada autor piše da ostrožačke jabuke i kruške odlaze „u Monarhiju“, riječ je o njihovoj otpremi iz Bosne i Hercegovine prema drugim područjima Austro-Ugarske.
Konkretna odredišta ostrožačkog voća zasad nisu poznata. Ne postoje pouzdani podaci na osnovu kojih bi se moglo tvrditi da je završavalo u Beču, Budimpešti, Zagrebu, Grazu, dalmatinskim gradovima ili na nekom drugom tržištu.
Odgovor na to pitanje vjerovatno se krije u starim željezničkim teretnim knjigama, tarifama i trgovačkim izvještajima.
Državni voćarski rasadnik u Konjicu
Austrougarska uprava nije razvoj voćarstva prepustila isključivo tradicionalnim lokalnim praksama.
Publikacija iz 1901. navodi državne voćarske i vinogradarske ustanove, ali i mrežu državnih voćnih rasadnika.
Jedan od njih nalazio se u Konjicu.
Rasadnici su proizvodili i stanovništvu dijelili kalemljena voćna stabla, podloge i plemke, dok se distribucija provodila prema planovima Zemaljske vlade.
Pored državnih ustanova, postojali su i općinski i udruženi rasadnici, što pokazuje da je austrougarska uprava razvoj voćarstva pokušavala sistemski organizirati.
To otvara još jedno zanimljivo pitanje.
Jesu li preko konjičkog rasadnika u dolinu Neretvice početkom 20. stoljeća stizale nove sorte ili se ostrožačka proizvodnja prvenstveno oslanjala na stare lokalne sorte koje su se ovdje uzgajale generacijama?
Za sada nema dokaza koji bi omogućio siguran odgovor.
Dokumentacija nekadašnjeg rasadnika u Konjicu mogla bi zato biti jedan od najzanimljivijih pravaca budućeg istraživanja.
Kraj u kojem šljiva nije bila kraljica
Možda najbolji pokazatelj koliko se Ostrožac razlikovao od ostatka tadašnje Bosne nalazi se upravo u napomeni o šljivi.
Autor 1901. izričito navodi da šljiva, iako je bila „vladajuća vrsta voća u Bosni“, na ovom području nije uspijevala.
Dok je veliki dio Bosne razvijao privredu snažno vezanu za šljivu i izvoz suhe šljive, područje Ostrošca i Neretvice bilo je dovoljno prepoznatljivo po jabukama i kruškama da ga reprezentativna austrougarska publikacija posebno izdvoji.
Zanimljivo je da i Pichler šest godina kasnije upravo u Ostrošcu ponovo evidentira kruške i jabuke.
To, naravno, ne znači da u Ostrošcu nije postojalo nijedno stablo šljive. Zapis iz 1901. prije treba razumjeti kao ocjenu da šljiva na ovom području nije dobro uspijevala kao značajnija voćarska kultura.
Upravo je to možda jedan od razloga zbog kojih su se ovdašnji voćari više okretali jabukama i kruškama.
Voćarstvo je bilo ozbiljan posao
Koliki je značaj voćarstvo tada imalo pokazuje i činjenica da se bosanskohercegovačka proizvodnja pratila u specijaliziranim evropskim stručnim časopisima.
U njemačkim Pomologische Monatshefte, časopisu posvećenom pomologiji i voćarstvu, početkom 20. stoljeća pojavljuje se posebna bilješka:
„Obsternte Bosniens und der Herzegowina im Jahr 1901“ – Berba voća Bosne i Hercegovine u 1901. godini.
Bosanskohercegovačko voćarstvo tako nije bilo zanimljivo samo lokalnoj upravi. Njegova proizvodnja pratila se i u stručnim pomološkim krugovima njemačkog govornog područja.
Istovremeno su austrougarske vlasti podizale rasadnike, širile nove metode proizvodnje i gradile transportnu mrežu zahvaljujući kojoj proizvod iz doline Neretve više nije zavisio isključivo od lokalne pijace ili sporog karavanskog prijevoza.
Upravo u takvom vremenu treba posmatrati i ostrožačko voćarstvo.
Gdje su nestali stari voćnjaci?
Pejzaž koji su autori opisivali početkom 20. stoljeća danas više ne postoji u istom obliku.
Izgradnja hidroenergetskog sistema i stvaranje Jablaničkog jezera sredinom 20. stoljeća potpuno su izmijenili dolinu Neretve. Stari putevi, željeznička infrastruktura, zemljište i naselja u nižim dijelovima doline doživjeli su velike promjene.
Sasvim je moguće da je dio površina na kojima su se nalazili nekadašnji voćnjaci završio pod vodom ili kasnije dobio potpuno drugu namjenu, iako za sada nema dovoljno detaljne dokumentacije koja bi omogućila rekonstrukciju svakog pojedinačnog voćnjaka.
Upravo zato stari zapisi danas imaju dodatnu vrijednost.
Oni nam omogućavaju da barem djelimično rekonstruiramo izgled i privredu prostora koji je kasnije toliko snažno promijenjen.
Šta znamo, a šta još ostaje tajna?
Više od 120 godina kasnije neke dijelove priče možemo rekonstruirati prilično pouzdano.
Znamo da je 1901. godine područje Ostrošca i ušća Neretvice opisano kao izvrstan voćarski kraj i da je zabilježeno kako njegove jabuke i kruške odlaze prema Monarhiji.
Znamo i da šljiva, prema istom autoru, na ovom području nije dobro uspijevala kao značajnija voćarska kultura.
Ostrožac je tada već imao željezničku vezu, u obližnjem Konjicu postojao je državni voćarski rasadnik, a samo šest godina kasnije Pichler je upravo u Ostrošcu ponovo evidentirao kruške i jabuke.
Ali mnogo toga još ne znamo.
Nisu poznate sorte koje su se izvozile, godišnje količine, imena proizvođača i trgovaca, tačne lokacije najvećih voćnjaka, način pakovanja, cijena prijevoza niti gradovi u kojima su ostrožačke jabuke i kruške završavale.
Upravo bi takvi podaci mogli pretvoriti jednu kratku rečenicu iz knjige stare više od stoljeća u mnogo potpuniju sliku svakodnevnog života i privrede nekadašnjeg Ostrošca.
Zaboravljeni „brend“ starog Ostrošca
Danas je gotovo nemoguće zamisliti Ostrožac bez Jablaničkog jezera.
Ali čovjek koji je ovim krajem prolazio prije više od jednog stoljeća nije ga pamtio po vodi.
Pamtio ga je po voću.
Na prostoru gdje se Neretvica sastaje s Neretvom zatekao je kraj dovoljno poznat po voćarstvu da ga nazove „izvrsnim voćarskim krajem“, a njegove jabuke i kruške dovoljno značajnim proizvodom da zabilježi kako odlaze prema drugim dijelovima Monarhije.
Nekoliko godina kasnije botaničar je upravo u Ostrošcu ponovo evidentirao kruške i jabuke.
Između tih voćnjaka prolazila je nova uskotračna željeznica, nekoliko kilometara dalje djelovao je državni rasadnik, a Bosna i Hercegovina ulazila je u potpuno novu privrednu epohu.
Više od stoljeća kasnije stari Ostrožac izmijenjen je stvaranjem Jablaničkog jezera, nekadašnji pejzaž više ne postoji, a mnogi tragovi tog voćarskog svijeta vjerovatno su nestali.
Zato priča o ostrožačkim jabukama i kruškama nije samo zanimljiv historijski kuriozitet.
To je priča o gotovo zaboravljenoj lokalnoj privredi i vremenu kada je Ostrožac, mnogo prije nego što je postao mjesto uz Jablaničko jezero, bio poznat po voću koje je odlazilo daleko iz doline Neretve.
Izvori i literatura
Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild – Bosnien und Herzegowina, Wien, 1901. – glavni historijski izvor za opis Ostrošca kao „izvrsnog voćarskog kraja“, izvoz jabuka i krušaka, položaj šljive, podatke o voćarstvu, trgovini i državnim rasadnicima.
A. Pichler, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, 1907. – botanički podaci o kruškama i jabukama na području Ostrošca te usputno spominjanje stare kruške Takiše.
Pomologische Monatshefte, Band 48, 1902. – stručna pomološka publikacija u kojoj je evidentiran prilog „Obsternte Bosniens und der Herzegowina im Jahr 1901“.
Historijski podaci o Neretvanskoj pruzi Mostar–Ostrožac–Konjic–Sarajevo – za datume otvaranja pojedinih dionica i rekonstrukciju željezničke povezanosti Ostrošca krajem 19. stoljeća.
Napomena: Historijski izvori potvrđuju da su jabuke i kruške iz područja Ostrošca otpremane prema Monarhiji, ali zasad nije pronađen dokument koji navodi konkretne sorte, količine, proizvođače, trgovce ili krajnja tržišta.
