U Osnovnoj školi “Suljo Čilić” Jablanica ovih dana vlada posebna atmosfera uoči obilježavanja Dana škole, koje će biti održano sutra. Hodnici škole ukrašeni su brojnim panoima i radovima učenika, a nama su posebnu pažnju privukli sadržaji koje su pripremili članovi literarno-novinarske sekcije.
Sadržaj se nastavlja ispod oglasa
Putujete cestom M17? Napravite obaveznu pauzu tamo gdje miris bureka zaustavlja svakoga – vaša Pekara Putnik!
Među njima se našla i emotivna priča učiteljice Aide Čilić, koja kroz lično sjećanje opisuje kako je izgledao put do škole početkom devedesetih godina, kada se do male seoske škole u Žuglićima dolazilo – čamcem.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Tekst sa panoa prenosimo u cjelosti:
„Početkom devedesetih moj prvi posao bio je u maloj seoskoj školi u Žuglićima do koje se stizalo čamcem. Krenula bih iz Jablanice do Papraska, a onda sama, tiho, veslala preko jezera, do obale iznad koje se nalazila škola.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Učionica na spratu – velika, svijetla, sa četiri reda klupa za sve razrede od prvog do četvrtog. Imala sam dvije drvene table postavljene na nosače, koje su se mogle okretati – svaka je imala po dvije strane za pisanje, pa bih jednim okretom prelazila s jedne lekcije na drugu, kao da i tabla diše zajedno s nastavom.
Jednog jutra magla je progutala sve. Sjela sam u čamac i veslala, a od guste magle nisam vidjela ni pramac. Veslala sam duže nego inače – i bila sam u pravu. Voda me odnijela niz obalu. Tek kad se magla polako podigla, ugledala sam obrise obale i pronašla put nazad, do mjesta gdje sam ostavljala čamac.
I danas, kad se sjetim tog puta kroz maglu, znam – nije to bila samo vožnja do škole. To je bio put hrabrosti, upornosti i ljubavi prema poslu koji tek počinje, a već znači sve.
Danas u našoj školi s ponosom djeluje Trening centar – mjesto susreta znanja, iskustva i zajedničkog rasta. Osmišljen je kao prostor za stručno usavršavanje učitelja i nastavnika, kako iz naše škole, tako i iz drugih gradova i obrazovnih sredina.
Kroz brojne radionice bavili smo se savremenim metodama poučavanja, inovativnim načinima rada i razvojem socioemocionalnog učenja, vjerujući da škola mora rasti zajedno sa djecom koju podučava.
Ono na što smo posebno ponosni jeste duh zajedništva i razmjene – učili smo jedni od drugih, dijelili iskustva, ideje i izazove. Naš Trening centar nije samo mjesto edukacije, već prostor inspiracije, saradnje i iskrene želje da budemo bolji učitelji za svako dijete.“
Ovakvi panoi i priče koje su pripremili učenici i nastavnici još jednom su pokazali da škola nije samo mjesto nastave, već prostor uspomena, emocija i vrijednosti koje ostaju generacijama. U vremenu brzog života i savremenih tehnologija, prisjećanje na ovakve trenutke budi poštovanje prema prosvjetnim radnicima koji su nekada, uprkos svim izazovima, s ljubavlju i predanošću gradili put do znanja.
