Na današnji dan, 5. novembra 1966. godine, iz Ploča je prema Sarajevu krenuo posljednji svečani voz legendarnom uskotračnom prugom koja je decenijama povezivala dolinu Neretve, Hercegovinu i glavni grad Bosne i Hercegovine.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Za komandama parne lokomotive oznake 83-146 nalazio se Alija Klepo iz Jablanice, mašinovođa čije je ime ostalo zabilježeno u historijskim dokumentima o završetku jedne od najznačajnijih epoha željezničkog saobraćaja na ovim prostorima.
Bio je to poseban dan za stanovnike Ploča, Metkovića, Čapljine, Mostara, Jablanice, Konjica i drugih mjesta kroz koja je prolazio popularni Ćiro. Generacije su uz njegove karakteristične zvižduke, oblake dima i sporu vožnju odrastale, putovale na školovanje, odlazile na posao i održavale veze s drugim gradovima.
Šezdeset godina kasnije, ime Jablaničanina Alije Klepe predstavlja posebno zanimljiv dio ove gotovo zaboravljene priče.
Ime Jablaničanina sačuvano u historijskim dokumentima
Detalji posljednjeg svečanog putovanja zabilježeni su u Hrvatskom neretvanskom zborniku iz 2009. godine, u radu historičara dr. sc. Ivana Jurića, na stranici 125.
Autor prenosi tadašnji novinski izvještaj Slobodne Dalmacije u kojem se navodi da je iz Ploča, prema posebnom voznom redu, krenula posljednja svečana kompozicija uskotračnom prugom prema Sarajevu.
Voz je predvodila parna lokomotiva serije 83, oznake 83-146, kojom je upravljao Alija Klepo.
Isti historijski podatak potvrđen je i u članku novinara Ante Šunjića, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 27. novembra 2025. godine, u kojem je ponovo predstavljen izvještaj iz vremena posljednjeg ispraćaja.
Posebno detaljan opis sačuvan je i na specijaliziranom historijskom portalu Vremeplov.ba, posvećenom prošlosti željeznica Bosne i Hercegovine.
Prema tom zapisu, lokomotiva 83-146 pripadala je čapljinskoj željeznici, a uz mašinovođu Aliju Klepu nalazio se ložač Zdravko Ljoljić.
Kompozicija je bila svečano ukrašena i nosila je simboličnu poruku:
„Ćiro odlazi, dizel dolazi“
Voz se kretao brzinom od približno 40 kilometara na sat, zaustavljajući se na stanicama na kojima su ga dočekivali građani, željezničari i predstavnici lokalnih zajednica.
Za mnoge je to bio emotivan trenutak. Poznati zvuk parne lokomotive najavljivao je posljednji svečani prolazak voza koji je više od osam decenija predstavljao jedan od najvažnijih simbola saobraćajne povezanosti Hercegovine s unutrašnjošću zemlje.
Oko 10.000 građana dočekalo Ćiru u Mostaru
Posebno svečan doček priređen je u Mostaru, gradu kroz koji je stara uskotračna pruga prolazila gotovo samim središtem.
Prema historijskom zapisu portala Vremeplov.ba, na ispraćaju se okupilo oko 10.000 građana.
Uz zvuke lokomotivske pištaljke, aplauze i oproštajne govore, Mostarci su pozdravljali voz koji je decenijama bio dio svakodnevice njihovog grada.
Upravo u Mostaru došlo je i do promjene lokomotive i posade.
Prema istom izvoru, kompoziciju je od Mostara prema Jablanici i Konjicu preuzela parna lokomotiva oznake 83-044, poznata pod nazivom „Đakuša“.
Njome je upravljao mašinovođa Mato Soldo, a njegov ložač bio je Salko Hodžić.
To znači da je Jablaničanin Alija Klepo ostao posebno zabilježen kao mašinovođa koji je posljednju svečanu kompoziciju poveo iz Ploča, dok su njeno dalje putovanje nastavile druge posade.
Ćiro je potom krenuo poznatom trasom kroz dolinu Neretve, pored strmih hercegovačkih stijena, rijeke i Jablaničkog jezera, prema Konjicu.
Jablanica i Ćiro – veza koja je trajala generacijama
Za Jablanicu je uskotračna željeznica predstavljala mnogo više od prijevoznog sredstva.
Bila je to važna saobraćajna veza koja je omogućavala putovanje prema Mostaru, Sarajevu, Konjicu i primorju, ali i prijevoz robe te razvoj naselja uz Neretvu.
Historija ove pruge seže u vrijeme austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom.
Prva dionica od Metkovića do Mostara otvorena je u junu 1885. godine, čime je Hercegovina dobila novu željezničku vezu prema Jadranu.
Nakon toga započela je izgradnja dionica prema unutrašnjosti zemlje.
Prema historijskim podacima željeznica, 22. augusta 1888. godine otvorena je pruga od Mostara do Ostrošca, koja je prolazila i područjem Jablanice.
Već 10. novembra 1889. godine željeznica je stigla do Konjica, dok je 1. augusta 1891. godine završetkom dionice Konjic – Sarajevo ostvarena željeznička veza cijelom dolinom Neretve.
Uskotračna pruga imala je širinu kolosijeka od svega 760 milimetara, zbog čega je, u poređenju s kasnijom željeznicom normalnog kolosijeka, imala ograničen kapacitet i manje brzine.
Posebno zahtjevan bio je dio između Konjica i Bradine, gdje su veliki usponi zahtijevali upotrebu specijalnih lokomotiva sa zupčastim mehanizmom.
Izgradnjom hidroelektrane Jablanica i formiranjem Jablaničkog jezera dio prvobitne trase morao je biti izmješten.
Prema podacima Vremeplov.ba, izgrađena je nova dionica uskotračne pruge dužine približno 22 kilometra, s novim stanicama Čelebići, Ribići i Ostrožac, koja je puštena u saobraćaj 28. aprila 1954. godine.
Tako je i sama historija Ćire neposredno povezana s velikim promjenama koje su tokom prošlog stoljeća oblikovale izgled Jablanice i njene okoline.
Sjećanja na tunel kod Jablanice, potopljenu prugu i stare mostove
Koliko su putovanja Ćirom ostala duboko urezana u sjećanja stanovnika doline Neretve, pokazuje i zapis Mostarca Smaila Spage, objavljen 2009. godine pod naslovom „Dan kad je kroz Mostar protutnjao zadnji ciro“.
Spago je kao petnaestogodišnji dječak prisustvovao ispraćaju posljednjeg Ćire kod stare željezničke stanice u Mostaru.
U svom svjedočenju opisuje građane koji su se okupljali uz prugu, posljednje spuštanje željezničke rampe i aplauze kojima je ispraćen legendarni voz.
Posebno zanimljiva su njegova sjećanja na ranija putovanja kroz Jablanicu.
Spago se prisjećao kako je kao dijete putovao iz Mostara do Jablanice, odakle je nastavljao put prema Prozoru, a kasnije je često koristio Ćiru na relaciji Mostar – Konjic.
U pamćenju mu je ostao prolazak kroz tunel kod Jablanice, kada bi se vagoni, uprkos zatvorenim prozorima, ispunili dimom parne lokomotive.
Opisao je i nekadašnju trasu pruge, njene mostove, stanicu Prenj i prolazak pored Neretve prema Aleksinu Hanu.
Posebno je zanimljivo njegovo sjećanje na stabla oraha uz prugu između Čelebića i Ostrošca, kao i na dijelove stare trase koje je kasnije potopilo Jablaničko jezero.
Spago navodi i da je prilikom jednog spuštanja nivoa vode u jezeru hidroelektrane Grabovica ponovo ugledao stare željezničke mostove, čiji su ostaci izronili iz vode.
Ovakva svjedočenja predstavljaju dragocjen podsjetnik na vrijeme kada je putovanje između hercegovačkih gradova trajalo znatno duže nego danas, ali je ostavljalo uspomene koje su se prenosile generacijama.
Veličanstven doček u Konjicu: Muzika, pjesma i posljednji pozdrav Ćiri
Nakon što je prošao kroz Jablanicu i pored Jablaničkog jezera, posljednji svečani Ćiro nastavio je putovanje prema Konjicu, gdje ga je čekao još jedan emotivan oproštaj.
Prema detaljnom historijskom zapisu portala Vremeplov.ba, u Konjicu je organizovan veličanstven doček, uz oproštajni govor, muziku i pjesmu. Građani su se opraštali od voza koji je generacijama predstavljao njihovu vezu s Mostarom, Sarajevom i drugim gradovima.
Dolaskom na konjičku željezničku stanicu završena je još jedna etapa posljednjeg svečanog putovanja, ali je pred kompozicijom bio jedan od tehnički najzahtjevnijih dijelova cjelokupne trase.
Za nastavak putovanja prema Bradini bilo je potrebno savladati veliki uspon, zbog kojeg obične parne lokomotive nisu bile dovoljne.
Na čelo kompozicije u Konjicu priključene su čak tri specijalne parne lokomotive serije 97, poznate kao zupčanice.
Ove lokomotive bile su posebno konstruisane za savladavanje velikih uspona pomoću zupčastog mehanizma koji je zahvatao dodatnu, nazubljenu šinu postavljenu između dvije obične tračnice.
Na dionici od Podorašca, preko Brđana, prema Bradini trebalo je savladati uspon od čak 60 promila, što znači da se visinska razlika na pojedinim dijelovima povećavala za približno 60 metara na svakih 1.000 metara horizontalne udaljenosti.
Takva konfiguracija terena predstavljala je veliki izazov za željeznički saobraćaj, naročito za parne lokomotive i kompozicije koje su se kretale uskim kolosijekom.
Prema Vremeplovu, glavna vučna lokomotiva posljednje kompozicije na ovoj dionici nosila je oznaku 97-029.
Za njenim komandama nalazio se iskusni mašinovođa Drago Nedved, dok je posao ložača obavljao Talo Bilanović.
Upravo je ova lokomotiva imala posebno mjesto u historiji željezničkog saobraćaja na zahtjevnoj dionici preko Ivan-sedla. Prema podacima Vremeplova, lokomotiva 97-029 sačuvana je u muzeju uskotračnih željeznica u austrijskom mjestu Frojach.
Za putnike posljednjeg Ćire uspon od Konjica prema Bradini predstavljao je oproštaj i od jednog od najneobičnijih načina putovanja željeznicom u Bosni i Hercegovini.
Zupčasti sistem omogućavao je vozovima da prelaze planinski teren koji bi za uobičajene lokomotive tog vremena bio izuzetno težak.
Željeznička dionica između Konjica i Bradine zato je decenijama bila poznata kao jedan od najzahtjevnijih dijelova Neretvanske pruge.
Od Bradine do Sarajeva: Posljednja smjena lokomotiva i dolazak s velikim zakašnjenjem
Nakon savladavanja zahtjevnog uspona, na Bradini je uslijedila nova promjena vuče.
Prema historijskom zapisu Vremeplova, od Bradine prema Sarajevu kompoziciju je preuzela parna lokomotiva serije 85.
Njome je upravljao mašinovođa Anton Slatinšek, a njegov ložač bio je Mustafa Mujezinović.
Posljednju pratnju voza u svojstvu konduktera činili su Miloš Vujević, Nikola Krajišnik i Osman Hodžić.
Tako su se tokom posljednjeg svečanog putovanja smjenjivale posade različitih lokomotiva, svaka na dionicama koje su zahtijevale posebnu vuču i iskustvo željezničara.
Od Alije Klepe, koji je kompoziciju poveo iz Ploča, preko Mate Solde na putu kroz Jablanicu i Konjic, do Drage Nedveda na zahtjevnom usponu prema Bradini i Antona Slatinšeka na posljednjoj dionici, brojni željezničari učestvovali su u događaju koji je označio simboličan završetak jedne velike željezničke epohe.
Zbog svečanih dočeka, zaustavljanja i zahtjevnih uslova putovanja, posljednji Ćiro stigao je u Sarajevo sa znatnim zakašnjenjem.
Bio je to završetak putovanja koje nije imalo samo saobraćajni, nego i dubok simboličan značaj za stanovnike doline Neretve i cijele Bosne i Hercegovine.
Nova pruga donijela je potpuno drugačiju eru željeznice
Oproštaj od Ćire bio je dio velikog procesa modernizacije željezničkog saobraćaja.
Umjesto stare uskotračne pruge širine 760 milimetara, građena je nova pruga normalnog kolosijeka, širine 1.435 milimetara, koja je omogućavala prijevoz većih kompozicija, veće brzine i znatno efikasniji transport putnika i tereta.
Nova željeznička veza između Sarajeva i Ploča svečano je otvorena krajem novembra 1966. godine, nakon čega je uspostavljen redovni saobraćaj.
Samo nekoliko godina kasnije, 30. maja 1969. godine, pruga je elektrificirana, čime je započela još jedna važna etapa razvoja željeznice kroz dolinu Neretve.
Iako je moderna željeznica donijela brojne prednosti, stari Ćiro ostao je duboko prisutan u kolektivnom pamćenju stanovnika Hercegovine.
Njegovi zvižduci, dim parnih lokomotiva, male željezničke stanice, karakteristični vagoni i dugotrajna putovanja postali su simbol jednog drugačijeg vremena.
Alija Klepo – ime Jablaničanina koje historija nije zaboravila
Danas, tačno šest decenija nakon posljednjeg svečanog polaska Ćire iz Ploča, među brojnim imenima željezničara koji su učestvovali u ovom historijskom događaju nalazi se i ime Jablaničanina Alije Klepe.
Iako dostupni izvori ne donose opširnije podatke o njegovom životu, godinama rada na željeznici i kasnijoj sudbini, historijski je dokumentovana njegova uloga u posljednjem svečanom putovanju 5. novembra 1966. godine.
Za Jablanicu je to posebno vrijedno svjedočanstvo da su njeni stanovnici bili neposredni učesnici događaja koji su obilježili historiju željezničkog saobraćaja Bosne i Hercegovine.
JablanicaLive ovom prilikom poziva potomke Alije Klepe, nekadašnje željezničare i građane koji posjeduju njegove fotografije, dokumente ili poznaju pojedinosti iz njegovog života da nam se jave.
Želja nam je prikupiti dodatne informacije i sačuvati sjećanje na Jablaničanina čije je ime zabilježeno u historiji legendarnog Ćire.
