Na današnji dan, 1. novembra 1918. godine, završena je četrdesetogodišnja austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Posljednji austrougarski zemaljski poglavar, general Stjepan Sarkotić, predao je vlast predstavnicima Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, čime je otvoreno novo poglavlje u historiji zemlje.
Dok se u Sarajevu odvijala historijska smjena vlasti, Hercegovina je prolazila kroz jedno od najtežih razdoblja svoje novije historije. Stanovništvo je bilo iscrpljeno četverogodišnjim ratom, glađu, nestašicama i bolestima, a u Mostaru, Trebinju, Konjicu i drugim mjestima tek su slijedile promjene koje će označiti konačan raspad dotadašnjeg državnog i vojnog sistema.
Historijski dokumenti i istraživanja otkrivaju kako su izgledali posljednji dani Austro-Ugarske u Hercegovini, od pobuna nezadovoljnih vojnika i odlaska austrougarskih trupa do dramatičnih nastojanja da se od gladi spase hiljade djece.
Kraj četrdesetogodišnje uprave
Austro-Ugarska je Bosnu i Hercegovinu okupirala 1878. godine, na osnovu odluka Berlinskog kongresa, dok je 1908. izvršila njenu formalnu aneksiju.
Tokom četiri decenije uprave Monarhije izgrađeni su brojni putevi, željeznice, mostovi, škole, administrativne zgrade i industrijski objekti. Istovremeno, ovo razdoblje obilježili su politički sukobi, neriješeno agrarno pitanje, nacionalne napetosti i snažan utjecaj vojnih interesa Austro-Ugarske.
Prema historijskom pregledu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH formirano je 20. oktobra 1918. godine.
U Sarajevu je 31. oktobra konstituiran njegov Glavni odbor, a već 1. novembra posljednji austrougarski zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić predao je upravu zemlje predstavnicima novog političkog tijela.
Samo dva dana kasnije, 3. novembra, imenovana je Narodna vlada Bosne i Hercegovine, na čijem je čelu bio Atanasije Šola, političar usko povezan s Mostarom i tamošnjim javnim životom.
Mostar u posljednjim danima Monarhije: Nemiri, glad i vojnička pobuna
Kao administrativno, vojno i privredno središte Hercegovine, Mostar je imao posebno važnu ulogu u posljednjim godinama austrougarske vlasti.
Historičar Jasmin Branković u istraživanju „Mostar u doba Velikog rata“ opisuje izuzetno teške okolnosti u kojima je grad dočekao 1918. godinu.
Mostar je tokom austrougarske uprave postao značajno vojno središte. Izgrađene su kasarne, vojni logori i utvrđenja, a još 1913. godine u gradu je uspostavljeno vojno uzletište.
Ratne godine obilježile su i političke represije. Nakon sarajevskog atentata 1914. godine u Mostaru su zabilježeni napadi na srpske trgovine i ustanove, dok su austrougarske vlasti provodile hapšenja, internacije i sudske postupke protiv osoba optuženih za protivdržavno djelovanje. Među procesuiranima bilo je i pripadnika drugih zajednica, što svjedoči o složenim političkim prilikama u tadašnjoj Hercegovini.
Rat je, međutim, ostavio duboke posljedice. Zbog opasnosti od vojnih operacija, austrougarske vlasti su 1915. godine provele evakuaciju grada koja je trajala mjesecima, što je dodatno osiromašilo stanovništvo.
Jedan od posebno zanimljivih događaja zabilježen je u februaru 1918. godine.
Prema dokumentima koje navodi Branković, nezadovoljni austrougarski vojnici pobunili su se zbog problema s opskrbom. Dana 9. februara izbili su nemiri u Južnom vojnom logoru, gdje je opljačkana jedna trgovačka radnja.
Narednog dana grupa od približno stotinu vojnika opljačkala je više trgovina i demolirala nekoliko kafana u Mostaru. Pobunjenici su pokušali prodrijeti i u Komandu mjesta, ali ih je zaustavila vojna policija.
U oružanom sukobu koji je uslijedio jedan vojnik je ubijen, a dvojica su ranjena.
Ovi događaji svjedoče koliko je vojni sistem Monarhije bio oslabljen još mjesecima prije njenog konačnog raspada.
Austrougarska vojska napustila Mostar 4. novembra
Iako je državna vlast u Bosni i Hercegovini predata 1. novembra, promjene na terenu nisu se odvijale istovremeno.
Prema istraživanju Jasmina Brankovića, austrougarske trupe napustile su Mostar 4. novembra 1918. godine.
U gradu su potom uspostavljeni organi Narodnog vijeća, a na čelu mostarskog Okružnog narodnog vijeća nalazio se Pero Šantić.
U okolnostima raspada austrougarskog vojnog sistema i problema s javnom sigurnošću, predstavnici Narodnog vijeća dogovorili su 4. novembra s komandom Druge srpske armije njen ulazak u Bosnu i Hercegovinu radi održavanja reda. Narednih dana jedinice srpske vojske stigle su i u više hercegovačkih gradova.
Već 9. novembra putem plakata objavljen je program dočeka srpske vojske, koja je u Mostar ušla 15. novembra 1918. godine.
Sličan proces odvijao se i u drugim hercegovačkim mjestima.
Prema historijskim podacima koje objavljuje Grad Trebinje, jedinice srpske vojske ušle su u Trebinje 13. novembra 1918. godine. U Nevesinje su stigle 20. novembra, što je zabilježeno i u ljetopisu nevesinjskog prote Jefta Vujovića.
Ovi datumi pokazuju da je formalni završetak austrougarske uprave 1. novembra bio početak šireg procesa u kojem su narednih dana i sedmica uspostavljane nove lokalne vlasti i mijenjana vojna kontrola.
Hercegovina je gladovala: Hiljade djece morale su napustiti svoje domove
Dok su se političke i vojne prilike mijenjale, najveći dio stanovništva bio je suočen s mnogo neposrednijim problemom — kako preživjeti.
Posebno teška bila je 1917. godina, kada je Hercegovinu pogodila velika suša. Ratna mobilizacija dodatno je smanjila broj ljudi koji su mogli obrađivati zemlju, dok su nedostatak hrane i poremećaji u saobraćaju otežavali svakodnevni život.
U Mostaru su zabilježeni i smrtni slučajevi povezani s glađu i iscrpljenošću.
Organizirane su javne kuhinje i prikupljanje pomoći, ali je jedna od najznačajnijih humanitarnih akcija bila privremeno izmještanje djece u krajeve s boljom opskrbom hranom.
Historičarka Mina Kujović, na osnovu arhivske građe Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, dokumentovala je da je tokom ratnih godina organizirano izmještanje približno 12.216 bosanskohercegovačke djece, uglavnom u Slavoniju.
Posebno je potresan podatak da je 11. septembra 1917. godine iz Mostara krenula organizirana grupa od približno 300 djece radi zbrinjavanja u krajevima s boljom opskrbom hranom. Pojedine arhivske evidencije navode i broj od 346 djece.
Djeca su dolazila iz hercegovačkih krajeva teško pogođenih glađu, uključujući ljubuški i konjički kotar te seosko područje Mostara.
Kasnije su u akcije zbrinjavanja uključivana djeca različitih vjerskih zajednica iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine.
Mnogi mališani nisu se svojim porodicama vratili ni nakon završetka rata, nego tek tokom 1919. i 1920. godine.
Španska gripa zatvarala škole u Hercegovini
Kao da rat, glad i nestašice nisu bili dovoljni, stanovništvo je u posljednjim mjesecima 1918. godine pogodila i pandemija španske gripe.
Posebno vrijedan dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine otkriva da su mostarske okružne vlasti 16. oktobra 1918. godine naredile zatvaranje škola u Čerinu, Čitluku, Blagaju i Drežnici.
Ovaj podatak u svom istraživanju o ratnim prilikama i zbrinjavanju hercegovačke djece navodi historičar Šimun Novaković.
Istovremeno je nadležnim organima naloženo da razmotre prekid nastave i u drugim školama ukoliko broj oboljelih pređe deset posto.
Tako su pojedina hercegovačka naselja svega dvije sedmice prije završetka austrougarske uprave živjela s epidemijom koja je dodatno otežavala ionako teške ratne prilike.
Kako je tada izgledala dolina Neretve?
Tokom austrougarske uprave značajno se mijenjao i izgled Hercegovine.
Mostar je dobio nove mostove, saobraćajnice, škole, industrijske i javne objekte, dok su Konjic, Jablanica i druga naselja duž Neretve dobila važniju ulogu zahvaljujući razvoju željezničkog saobraćaja.
Prema podacima Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine, pruga od Metkovića do Mostara otvorena je 14. juna 1885. godine, dok je dionica od Mostara do Ostrošca, preko Jablanice, puštena u saobraćaj 22. augusta 1888. godine.
Prvi voz u Konjic stigao je 10. novembra 1889, a 1891. godine dovršena je željeznička veza sa Sarajevom.
Željeznica je omogućila brži prijevoz putnika, robe i pošte, ali je istovremeno imala važnu ulogu u vojnoj logistici Austro-Ugarske.
U godinama kada je Monarhija završavala svoju vlast, dolinom Neretve prolazili su vozovi, vojni transporti i putnici, dok su mnoga seoska domaćinstva i dalje živjela prvenstveno od poljoprivrede i stočarstva.
Jablanica je tada bila znatno manje naselje nego danas, ali već povezano sa širim saobraćajnim sistemom. Jablaničko jezero još nije postojalo, a izgled doline Neretve bio je bitno drugačiji od današnjeg.
Rat je ostavio duboke posljedice
Koliko su bile teške četiri ratne godine pokazuju i podaci o mobilizaciji i stradanju stanovništva.
Prema istraživanju Zijada Šehića, koje prenosi historičar Jasmin Branković, s područja Mostara tokom Prvog svjetskog rata mobilizirano je 1.809 vojnika.
Od tog broja 337 izgubilo je život, dok je 100 proglašeno ratnim vojnim invalidima.
Ovi podaci odnose se na područje grada Mostara i ne predstavljaju ukupan broj hercegovačkih žrtava.
Završetak austrougarske vlasti zato nije označio i trenutni završetak svih teškoća. Brojne porodice ostale su bez članova domaćinstava, proizvodnja hrane bila je poremećena, a stanovništvo je nastavilo živjeti s ekonomskim i društvenim posljedicama rata.
Početak jednog novog historijskog razdoblja
Prvi svjetski rat završen je 11. novembra 1918. godine, deset dana nakon formalne predaje austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Već 1. decembra iste godine proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina.
Iako je austrougarska vlast završena, Bosna i Hercegovina nije postala samostalna država, nego je ušla u novi državni okvir Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Promjena vlasti tako nije riješila sva pitanja njenog političkog položaja, a rasprave o državnom uređenju, autonomiji i odnosima među narodima nastavljene su i u narednim decenijama.
Za Hercegovinu je to značilo početak novog političkog i administrativnog razdoblja, ali su brojni problemi naslijeđeni iz prethodnih decenija ostali neriješeni.
Datum 1. novembar 1918. godine zato predstavlja važnu historijsku prekretnicu. Tog dana završena je uprava Austro-Ugarske nad Bosnom i Hercegovinom, dok se stvarna promjena vlasti, povlačenje vojske i uspostavljanje novog poretka u hercegovačkim gradovima odvijala tokom narednih sedmica.
Iza političkih odluka ostale su hiljade ličnih sudbina — porodice koje su izgubile svoje najbliže, djeca koja su zbog gladi morala napustiti domove i stanovništvo koje je nakon četiri ratne godine pokušavalo obnoviti svakodnevni život.
Upravo takvu Hercegovinu zatekao je kraj austrougarske vlasti prije 108 godina.
