Bećir Hindić je najstariji instruktor vožnje u Jablanici i Konjicu. Iako ima 83 godine, ovaj instruktor, u narodu znani kao Beća, još uvijek vrši obuku kandidata. Među Jablaničanima se vrlo često može čuti kako prepričavaju anegdote iz bogatog iskustva Bećira Hindića. Sa legendarnim jablaničkim instruktorom vožnje smo razgovarali o samom zanatu, njegovoj ljubavi prema ovom pozivu i najčešćim greškama koje kandidati prave.
“Još od rane mladosti, kao kvalifikovani električar, zavolio sam motorna vozila i automobilizam. Davne 1955. godine sam stupio u školu za vozača B kategorije u auto-moto društvu kod instruktora rahmetli Adema Širića, tada najboljeg vozača i mehaničara, koji je vršio obuku za vozače. Kada sam završio obuku i polaganje, primila me je JNA za vojnog vozača. Dolaskom iz Armije zaspolio sam se u Konjicu u Žegrap preduzeću. Radio sam kao električar. Nakon toga prelazim u vojnu poštu u Igmanu. To je bila 1966. godina. Rodila se ideja da polažem za vozača instruktora. Položio sam i krenuo sa obukom sa kolegama Sejom Fejzagićem i Dragom Ivkovićem. Tada se obučavalo 60 sati. Prošle su godine kada sam ja krenuo i kupio fiću. To je bila 1970. godina. Poderao sam 5 novih fića na obuci i obučio preko 10 hiljada kandidata. U Konjicu ostajem do 1976. godine. Nakon toga se vraćam u rodnu grudu, da nastavim isti posao električara i dopunski rad obuke za vozača. I tu ostajem do današnjeg dana. Nisam toliko aktivan, kao kada sam bio mlad. Obučim jednog ili dva kandidata, i meni je to dovoljno. Jedini sam instruktor koji je unaprijedio obuku za vozače. Među prvima sam bio u kupovini teretnog auta, prikolice i autobusa. Niko ga tada nije imao u vlasništvu na području regije, a ja sam ga imao. Još bih dodao da, kada sam završio obuku u auto-moto društvu, radio sam u hidrogradnji. Bio sam električar u Prenju na jednoj separaciji. Otuda su teretna vozila vukla materijal za branu i HE Jablanicu. Tu sam upoznao dobre vozače i još bolje ljude, Ibru Šašića i Hadžu Helaća. Njima sam dosta puta oprao i podmazao auto, pa su mi davali da vozim do brane i nazad. Tu sam stekao toliku praksu, koja mi je koristila cio život”, priča Hindić o svojim počecima.
O razlici u polaganju vozačkog ispita i obuke za vozače nekada i sad, Bećir Hindić priča:
“Obuka od 1970. godine, pa sve do 1990. godine bila je mnogo bolja nego danas. Prelazilo se mnogo više sati sa kandidatom. Komisije su bile realnije. Tada je bio poligon u Jablanici. To je majka znanja obuke za vozača. Prije nekih 15 godina, izvjesni instruktori su bili uticajni kod ministra u Vladi. Željeli su isključiti poligon iz obrazovanja za vozače. Nažalost, ta zamisao im je prošla. Po mom mišljenju, to je kardinalna greška. Ostala je mrlja da nema osnovne radnje kandidat, a to je bio poligon Što se tiče obuke i vozila bilo je teško. Fićo je bio male snage, imao je dosta kvarova, održavanje je moralo biti perfektno. Danas imamo savremene automobile, gdje imamo i snagu.”
Iako ima 83 godine, bez problema ustaje da održi obuku kandidata:
“Posebna je ljubav prema ovom pozivu, tolika da mi i danas nije teško ustati u 6 sati ujutru i dok je hladnovina završiti dva sata obuke. Nema nikakvih problema. Ovo je, kako sam već naglasio, posebna ljubav. Ako ovo ja izbacim iz mog dnevnog rasporeda, imam osjećaj da bi dio mene nestao. Međutim, kada prihvatim rad sa jednim kandidatom, moj elan je i sada na velikom nivou. Ne popušta se u kvalitetu, što je najvažnije.”
Hindić priča da je tokom svoje dugogodišnje prakse uočio greške kod kandidata koje se ponavljaju:
“Najveća greška kod kandidata je upravljanje, jer nemamo prostora za takvu radnju da se kandidat oslobodi i sjedi komotno za upravljačem i upravlja. A to je bio taj poligon. Tražimo danas prostore, a to je parkiralište kod harema na Gornjoj Koloniji i igralište kod srednje škole, gdje nekada smetam mladim ljudima. Ja se izvinem,a oni mi dopuste da odradim svoj dio zadaće i ja nastavim dalje. Ove greške su uzrokovane nedostatkom poligona. Društvo bi se više trebalo pozabaviti mladim vozačima. Moglo bi se još toga uraditi kako bismo mi instruktori mogli izbacivati jedan kvalitetan kadar, koji je poželjan u ovom savremenom saobraćaju.”
Razgovarati sa Bećom, a ne dotaći se njegovih brojnih anegdota je nemoguće:
“Doslovice se ne mogu sjetiti, ali šala ima na pretek. Šala nikada nije nedostajalo. Ali, moram naglasiti da to na kraju pređe u ozbiljnost. Samo obuka, red, rad i disciplina. Upravo mi na pamet pada doživljaj kada smo obučavali u auto-moto društvu. Jedna relacija je bila Jablanica-Grabovica. Vraćajući se iz Grabovice, vozi kolega i na Aleksin Hanu Adem rahmetli pita kandidata značenje saobraćajnog znaka. Kandidat nije znao objasniti koji je to znak. U momentu mu instuktor govori da dadne desni žmigavac, što je znak za stajanje. Kandidat izlazi, instruktor mu govori da će morati pješke do Jablanice, a volan preuzima drugi kandidat. To je bila obuka. To je bila disciplina. A danas budim kandidata, kasni. E onda kažem dođi na određeno mjesto, u to vrijeme, ako te nema – nema ni mene. Dokle budem sposoban za rad, red će se znati”, završava u svom maniru Bećir Hindić.
