Kraj oktobra, sunčan dan na Korčuli. Nema vjetra, temperatura je ugodna, a pogled s uzvisina iznad Blatskog polja oduzima dah. Dok šetamo kroz klasični dalmatinski krš, teško je zamisliti da je upravo ovdje, među današnjim maslinicima, suhozidima i makijom, prije nekoliko hiljada godina živjela izuzetno razvijena zajednica čije nas naslijeđe tek počinje iznenađivati prenosi Dalmacijadanas.hr
Ispod naizgled običnog kamenja nalaze se monumentalne grobnice neobičnog oblika, ljudski ostaci, stotine keramičkih posuda, raskošan nakit, oružje i predmeti koji svjedoče o nevjerovatno živim vezama drevnih Korčulana s ostatkom Mediterana.
No jedno od najpotresnijih otkrića odnosi se na najmlađe stanovnike ove zajednice. U jednoj od grobnica dokumentovano je više od stotinu ukopa djece koja nisu doživjela treću godinu života. Njihov položaj u samom središtu nekropole otvara pitanja o vjerovanjima, običajima i odnosu prema smrti koja ni danas nemaju jednostavne odgovore.
U 15. epizodi dokumentarnog serijala ILIRIJA, koji se bavi drevnom prošlošću istočnog Jadrana, razgovarali smo s vanrednim profesorom dr. Igorom Borzićem, arheologom sa Univerziteta u Zadru i voditeljem istraživanja na Kopili.
Razgovor koji je započeo pričom o prahistorijskoj Korčuli pretvorio se u fascinantno putovanje kroz gotovo tri milenija, sve do rimskih osvajanja i mogućeg nestanka stanovništva koje je stoljećima gospodarilo ovim dijelom otoka.
Korčula je bila raskrsnica drevnog svijeta: Gradina čuva tragove života od 1500. godine prije Krista
„Ja volim reći da je Korčula arheološki Eldorado“, kazuje nam Borzić dok razgovaramo o izuzetnom bogatstvu otoka.
Od poznate Vele spile, u kojoj su dokumentovani tragovi života iz najstarijih prahistorijskih razdoblja, preko gradina iz bronzanog doba do helenističke i rimske baštine, Korčula je područje na kojem se mogu pratiti brojne velike promjene u razvoju ljudskih zajednica. Ipak, za razumijevanje Kopile najvažnije je njeno mjesto u prostoru.
S vrha gradine, kako objašnjava Borzić, pogled se otvara prema Pelješcu, Neretvanskom zaljevu, Hvaru, Visu, Lastovu i velikom dijelu srednjodalmatinskog akvatorija. U neposrednoj blizini nalazi se i Blatsko polje, izuzetno važan poljoprivredni resurs. Upravo je ta kombinacija omogućavala nadzor pomorskih puteva i pristup plodnom zemljištu.
„Kad se popnete na Kopilu, pred vama je praktično cijela srednja Dalmacija i ulaz u južnu Dalmaciju. Imate ogroman prostor koji možete kontrolisati“, objašnjava Borzić.
Arheolozi su na gradini proveli manja istraživanja na nekoliko položaja. Pronađena keramika i radiokarbonske analize koštanog materijala pokazale su da najstariji dosad utvrđeni tragovi naselja sežu približno u 1500. godinu prije Krista, odnosno u srednje bronzano doba.
Zanimljivo je da su slični datumi utvrđeni i na drugim korčulanskim gradinama. To upućuje na mogućnost da je otok upravo tada prolazio kroz važnu fazu intenzivnijeg naseljavanja. No postoji velika zagonetka. Dok najstariji tragovi naselja pripadaju bronzanom dobu, poznata nekropola u njegovom podnožju datira tek od 4. do 1. stoljeća prije Krista. Drugim riječima, istraživačima još uvijek nedostaje približno 1100 godina historije sahranjivanja stanovnika Kopile.
Gdje su sahranjivani ljudi koji su ondje živjeli tokom ranijih stoljeća? Jesu li njihove grobnice na nekom drugom mjestu ili se možda stariji ukopi kriju ispod danas poznate nekropole?
„Nije nužno da to bude na istom mjestu. Međutim, može se dogoditi da ispod grobnica koje sada istražujemo pronađemo tragove starijih ukopa“, objašnjava Borzić.
Odgovore dodatno otežava činjenica da su dijelovi gradine tokom 19. stoljeća intenzivno krčeni radi sadnje vinograda. Time su brojni arheološki slojevi poremećeni ili uništeni. Paradoksalno, upravo su težaci, koji su obrađivali kameniti otočni krajolik, možda zaslužni što je barem dio nekropole ostao sačuvan.
Grobnice kakve arheolozi nisu poznavali: Zašto su djecu sahranjivali u središtu nekropole?
Sistematska arheološka istraživanja nekropole Kopila započela su 2012. godine, a zasluge za prepoznavanje njene vrijednosti Borzić posebno pripisuje arheologu Dinku Radiću. Upravo je Radić, zajedno s Borzićem, tokom obilazaka terena uočio fragmente helenističke keramike i ljudske kosti koji su upućivali na postojanje drevnog groblja.
Zanimljivo je da se za arheološke nalaze s Kopile znalo još u 19. stoljeću. Nikola Ostojić, prvi načelnik općine Blato, spominjao je stare predmete s ovog područja, dok je dio arheološkog materijala kasnije završio u dubrovačkim muzejskim zbirkama. Ipak, tek su savremena istraživanja otkrila stvarne razmjere nalazišta.
„Kad smo počeli otvarati prvu grobnicu, očekivanja nisu bila pretjerano velika. A onda su se počeli pojavljivati predmeti kakve nisam imao priliku vidjeti“, prisjeća se Borzić.
Pred istraživačima se postepeno otkrila nekropola sastavljena od dva odvojena sklopa monumentalnih grobnica, međusobno udaljena pedesetak metara. U svakom od njih prepoznaje se približno četrnaest grobnih struktura, premda konačan broj još nije utvrđen.
Posebno je neobična njihova arhitektura. Grobnice su građene od lokalnog krečnjaka, tehnikom suhozida. Njihovi monumentalni vanjski zidovi, ponegdje visoki gotovo dva metra, zatvaraju nepravilne kružne i polukružne cjeline. Kako su se grobnice tokom vremena nadovezivale jedna na drugu, nastala je struktura koja posmatrana iz zraka podsjeća na pčelinje saće.
Takav raspored toliko je poseban da je u stručnoj javnosti prepoznat kao zaseban tip grobne arhitekture. Međutim, možda još neobičniji od samih zidova jeste način sahranjivanja. Za razliku od današnjih grobova, u kojima najčešće počiva jedna ili nekoliko osoba, grobnice na Kopili služile su za višestruke ukope tokom dužih razdoblja. Istraživači pretpostavljaju da je riječ o porodičnim grobnicama, jer su u njima pronađeni ostaci muškaraca, žena i djece. No dvije grobnice posebno se izdvajaju.
„U dvije takve grobnice pronašli smo isključivo ostatke najmlađe djece, one koja nisu doživjela više od tri godine“, govori Borzić.
Prema podacima predstavljenim tokom muzejske prezentacije Kopile, u jednoj od dječijih grobnica dokumentovano je više od stotinu ukopa. Zašto je jedna zajednica prije više od dvije hiljade godina na poseban način sahranjivala upravo svoju najmlađu djecu?
Borzić upozorava da su u nekim grčkim i rimskim zajednicama ukopi vrlo male djece često bili prostorno izdvojeni od grobova odraslih. Na Kopili je, međutim, situacija drugačija.
Grobnice najmlađih smještene su u središtu nekropole.
To, smatra, može mnogo govoriti o odnosu stanovnika prema djeci koja nisu uspjela odrasti.
„Oni su itekako imali pijetet prema toj, ja volim reći, neostvarenoj budućnosti svoje zajednice“, ističe Borzić.
Riječ je o jednoj od najsnažnijih poruka koje nam Kopila prenosi. Iza svakog fragmenta kosti nalazi se život koji je prerano završio, ali i zajednica koja je svoje najmlađe sahranjivala na posebno odabranom mjestu. Pritom arheološki nalazi zasad ne pružaju jednostavan odgovor na pitanje zašto je dječija smrtnost bila tako velika, niti omogućavaju pouzdanu rekonstrukciju svih pogrebnih običaja. Upravo zato Kopila ostaje izuzetno važna i za buduća antropološka i druga naučna istraživanja.
Ilirska kaciga, stotine posuda i novo otkriće iz grobnice 11: „Svake godine pronađemo nešto što dotad nismo vidjeli“
Ako su dječiji ukopi najemotivniji dio priče o Kopili, onda su pronađeni predmeti najbolji dokaz koliko je ova otočna zajednica bila razvijena i povezana s okolnim svijetom. Već je prva istražena grobnica arheologe ostavila bez daha.
„Nemate baš svaki dan priliku pred sobom vidjeti dvjestotinjak helenističkih posuda“, prisjeća se Borzić.
Uz keramiku počeli su se pojavljivati metalni predmeti, staklene i jantarne perle, nakit, fibule, ukrasne igle i različiti dijelovi nošnje. Posebnu pažnju izazvalo je otkriće ilirske kacige.
Arheolozi su najprije pronašli njene fragmente, a kasnije su u drugom dijelu nekropole, na dubini od približno dva metra, otkrili i potpuno očuvan primjerak. Takve se kacige u starijoj literaturi često nazivaju grčko-ilirskim, no Borzić objašnjava da ih se sve češće posmatra kao proizvod lokalnih radionica koje su bile pod grčkim kulturnim utjecajem.
Njihova pojava svjedoči i o društvenoj strukturi zajednice.
„Ne nalazimo ih u svim grobovima. To nam daje za razmišljati da je ovdje ipak bila riječ o osobi koja je bila prvak u zajednici“, govori Borzić, upućujući na mogućnost postojanja ratničke aristokratije.
Ali kaciga nije jedini predmet koji oduševljava istraživače.
Na Kopili su pronađene staklene perle u obliku grozda, golubice i dupina, zanimljivi jantarni privjesci te srebrni nakit. Među izuzetnim nalazima nalazi se i helenistički skifos s ugraviranim prikazom lova na jelena, motivom koji Borzić slikovito upoređuje s mnogo starijim prahistorijskim umjetničkim prikazima.
Tokom snimanja emisije imali smo priliku vidjeti i rad na čišćenju srebrne spiralne narukvice sa završetkom u obliku zmijske glave. A najnovija istraživanja donijela su još jedno posebno zanimljivo otkriće.
Ovogodišnja istraživačka kampanja bila je usmjerena na grobnicu broj 11, čije je istraživanje započelo 2025. godine. Prema Borzićevim riječima, riječ je o izuzetno bogatoj grobnici s nalazima iz posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista. Uz ljudske ostatke, keramiku i različite vrste nakita, među pronađenim predmetima posebno se ističe pojasna kopča tipa Nadin.
„Ekskluziva – najjužniji dosad pronađeni nalaz pojasne kopče tipa Nadin“, istaknuo je Borzić tokom našeg obilaska.
Takav nalaz dodatno proširuje saznanja o rasprostranjenosti pojedinih oblika nakita i opreme te kontaktima zajednica na istočnom Jadranu. Važno je naglasiti da kaciga i svi ostali spomenuti predmeti ne potječu iz iste grobnice. Riječ je o rezultatima različitih istraživačkih kampanja koje zajedno otkrivaju složenu sliku života i pogrebnih običaja na Kopili.
A ta slika znatno se razlikuje od predodžbe o izolovanim i zaostalim stanovnicima drevne Dalmacije. Borzić posebno ističe snažne veze Korčule s grčkim svijetom, prvenstveno s Isom, današnjim Visom.
Količina keramičkog materijala koji se može povezati s isejskim radionicama upućuje na vrlo intenzivne kontakte.
„Kad gledate količinu isejskih proizvoda, imate dojam da je ta komunikacija bila na svakodnevnom nivou. Nekako imate dojam postojanja trajekta“, slikovito govori Borzić.
Naravno, riječ je o poređenju kojim arheolog želi istaknuti koliko su pomorske veze bile važne. More nije bilo prepreka koja je razdvajala zajednice, nego prostor kojim su putovali ljudi, roba, znanje i ideje.
I upravo zato Borzić odbacuje pojednostavljenu sliku prema kojoj su Grci i Iliri neprestano bili neprijatelji.
Razdoblja sukoba nesumnjivo su postojala, ali arheološki nalazi upućuju i na dugotrajne trgovinske, kulturne i vjerovatno društvene kontakte.
Je li Oktavijanov pohod označio kraj drevnih Korčulana? Arheološki nalazi otvaraju dramatično pitanje
Jedno od najzanimljivijih pitanja postavili smo pred kraj razgovora.
Šta se dogodilo sa zajednicom koja je stoljećima živjela na Kopili i sahranjivala svoje mrtve u monumentalnim grobnicama?
Odgovor nas vodi u posljednje decenije prije Krista, u vrijeme rimskog osvajanja istočne obale Jadrana. Drevni historičar Apijan u djelu o ilirskim ratovima opisuje Oktavijanove vojne akcije protiv otočnih zajednica, uključujući stanovnike Korčule i Mljeta.
Prema njegovom zapisu, Rimljani su otočane optuživali za gusarenje i pobunu protiv rimske vlasti, a uslijedila je izuzetno brutalna kaznena akcija. Apijan navodi da su mladi muškarci ubijeni, dok je ostatak stanovništva prodan u roblje. Riječ je o događajima povezanim s Oktavijanovim pohodima od 35. do 33. godine prije Krista.
Naravno, antičke pisane izvore treba posmatrati kritički. Posebno kada su nastajali iz perspektive države koja je osvajala tuđe prostore i nastojala opravdati vlastite vojne postupke. Ali postoji zanimljiva podudarnost.
„Mi na gradinskim lokalitetima na otoku Korčuli zasad nemamo tragova života nakon kraja prvog stoljeća prije Krista“, objašnjava Borzić.
I nekropola Kopila daje najmlađi materijal upravo iz druge polovine tog stoljeća.
To ne dokazuje samo po sebi da je stanovništvo stradalo na način koji opisuje Apijan, niti da se na samoj Kopili dogodio pokolj. Ipak, podudarnost između pisanih izvora i prestanka korištenja gradinskih naselja otvara ozbiljnu mogućnost da je rimsko osvajanje dovelo do velike demografske i društvene promjene.
Borzić upozorava da nakon toga dolazi do transformacije otočnog krajolika. Ranija gradinska naselja gube svoju ulogu, a u rimsko doba život se sve više organizuje u nižim područjima, oko privrednih i stambenih imanja poznatih kao villae rusticae. Nestaje jedan način života, a pojavljuje se drugi.
Ostaje otvoreno pitanje šta se pritom dogodilo s ljudima koji su stoljećima živjeli na gradinama. Jesu li zaista velikim dijelom stradali ili bili odvedeni, kako tvrdi antički pisac? Je li dio stanovništva preživio i prilagodio se novim okolnostima?
Odgovore bi mogla pružiti buduća istraživanja, uključujući analize drevne DNK. Borzić nam otkriva da su pojedine antropološke, dentalne i početne genetičke analize već provedene. Detaljnija istraživanja mogla bi otkriti mnogo više o biološkom porijeklu stanovnika, njihovim međusobnim vezama i mogućem miješanju s drugim jadranskim zajednicama.
Takvi bi nalazi bili posebno dragocjeni i za rasprave o identitetu drevnog stanovništva Korčule, koje se u literaturi ponekad povezuje s Plerejima te sa širim političkim prostorom ilirskog, odnosno ardijejskog kraljevstva.
Za sada, međutim, te poveznice ostaju predmet stručnih tumačenja, a ne konačno dokazane činjenice.
Mladi Korčulani istražuju vlastitu historiju: Od majčinog nagovora do arheološke karijere
Dok razgovaramo s Igorom Borzićem, nekoliko metara od nas mladi arheolozi strpljivo rade u grobnici broj 11. U rukama su im mali alati, kistovi i pincete. Svaki pomak kamena i svako čišćenje arheološkog sloja zahtijevaju pažnju. Taj prizor možda izgleda mirno i romantično, ali riječ je o fizički izuzetno zahtjevnom poslu, posebno kada se radi satima u neprirodnom položaju, na tvrdom i neravnom terenu.
Na Kopili smo upoznali Miroslava Novaka, studenta diplomskog studija arheologije na Univerzitetu u Zadru, i Ivana Maškovića, diplomiranog arheologa koji je postao i jedan od voditelja istraživanja.
Obojica su domaći ljudi, s Korčule, a njihove priče lijepo pokazuju koliko jedan dobar učitelj ili slučajan susret s arheologijom mogu promijeniti nečiji život. Miroslav nam otkriva da je za njegovu odluku o studiranju arheologije velikim dijelom zaslužan upravo Dinko Radić, koji mu je predavao historiju u osnovnoj školi.
„Glavni krivac je zapravo profesor Dinko Radić“, kaže uz osmijeh, prisjećajući se nastavnikovih priča koje su u njemu probudile zanimanje za prošlost.
Na terenskim istraživanjima aktivno učestvuje od 2023. godine. Pokazuje nam i jedan zanimljiv detalj iz grobnice koju istražuju: zapadni dio, prema rasporedu ostataka i nalaza, povezuju s muškim pokojnicima, a istočni sa ženskima.
Na zapadnoj strani pronađene su fibule i predmeti povezani s muškom opremom, uključujući oružje, dok je istočna strana bogatija nakitom, iglama i staklenim perlama.
Ivanova priča počela je nešto drugačije. Na Kopilu je prvi put došao 2016. godine, još kao srednjoškolac, nakon što ga je majka potaknula da tokom ljeta radi nešto korisno. U početku nije mogao zamisliti da će se time baviti profesionalno.
„S vremenom sam se u to zaljubio“, prisjeća se.
Ta je ljubav prerasla u studij arheologije i ozbiljan stručni rad. Danas istražuje lokalitet na kojem je prvi put upoznao arheologiju kao dječak. Ipak, posebno nas je zaintrigirao njegov odgovor na pitanje koliko lokalna zajednica razumije vrijednost Kopile.
Ivan smatra da je riječ o izuzetnom bogatstvu koje još uvijek nije dovoljno prepoznato.
„Ovo je bogatstvo koje se ne može opisati. Čudo, baš čudo od lokaliteta“, kaže.
Upravo su takvi mladi stručnjaci jedan od najvećih razloga za optimizam. Borzić ističe da je za budućnost arheologije na Korčuli posebno važno što stasavaju nove generacije domaćih istraživača, ljudi koji su lično povezani s prostorom čiju prošlost proučavaju.
No šta će biti s lokalitetom kada istraživanja završe?
Najveći izazov Kopile više nije samo otkrivanje njenih tajni, nego i trajno očuvanje te predstavljanje javnosti.
Zbog osjetljivosti krečnjaka i suhozidnih konstrukcija, dijelovi istraženih grobnica već su zaštićeni kamenim nasipom. Slična zaštita planirana je i za grobnicu broj 11. Općina Blato potvrdila je 21. oktobra 2026. završetak ovogodišnje istraživačke kampanje, provedene pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Pronađeni materijal predviđen je za konzervaciju i daljnju naučnu obradu.
Borzić se nada da će buduća rješenja omogućiti i kvalitetnu prezentaciju arhitekture, bez ugrožavanja izvornih ostataka. Dio blaga Kopile javnost je već imala priliku upoznati. Izložba „Kopila – grad mrtvih nad poljem života“ predstavljena je 2025. godine u Arheološkom muzeju u Splitu, a nalazi su dostupni i u muzejskom postavu u Blatu.
Ipak, nijedna muzejska vitrina ne može u potpunosti dočarati prostor u kojem su drevni stanovnici živjeli i sahranjivali svoje mrtve.
„Lokalitete ovog tipa zaista treba prezentovati, jer ih ne možete doživjeti ako niste došli u sam prostor“, smatra Borzić.
Na kraju našeg razgovora vraćamo se na ono s čime smo i započeli – na prekrasan korčulanski krajolik. Iza nas su ostale grobnice, kameni zidovi, istraživači i tragovi ljudi koji su na istom mjestu živjeli prije više od dvije hiljade godina. A ispred nas pitanje koliko smo zapravo svjesni bogatstva koje imamo.
„Kopila je čudo. Kopila je fantastičan arheološki lokalitet“, zaključuje Borzić, naglašavajući da bi želio da postane primjer kako se arheološka baština može istraživati, čuvati i približiti svima.
Jer historija Dalmacije nije počela dolaskom Rimljana, niti njena najstarija poglavlja moramo tražiti isključivo u antičkim gradovima i poznatim spomenicima.
Mnogo prije toga na našim su otocima živjele zajednice koje su gradile utvrđena naselja, trgovale s udaljenim krajevima, stvarale umjetnički vrijedne predmete, ratovale, podizale djecu i sahranjivale svoje najmilije uz složene običaje.
Njihova nam imena uglavnom nisu poznata. Njihov je jezik ostao bez glasa. Ali kamen, keramika i grobnice na Kopili još uvijek pričaju njihove priče.
A arheolozi ih, sloj po sloj, ponovo otkrivaju.
